Trenutak

To je najstarija priča na svijetu.
Živimo u rutini.
Ustajemo svako jutro u isto vrijeme.
Završavamo dnevne obaveze i križamo stavke u kalendaru.
Viđamo se s prijateljima. Obilazimo roditelje.
Jedemo. Kupujemo. Putujemo. Pravimo planove.
Mislimo da znamo kako će naš život izgledati za mjesec dana.
Pitamo se kako će izgledati za pet godina.
Navečer otključamo kuću i pustimo da nas zagrli samoća.
Tješimo se da u njoj uživamo.
Volim biti sam, kažemo. Odmaram mozak od ljudi, kažemo.
Ni od koga me ne boli glava, kažemo.
Svaku noć kad legnemo, gledamo u plafon i razmišljamo kad će se nešto promijeniti.
Hoćemo li znati da je došao taj dan kad će se naš svijet okrenuti naopako?
Da li čovjek zaista ustane ujutro i pomisli – danas je prvi dan ostatka mog života?
Ili ne.
I taj dan, ustanemo u isto vrijeme. Završimo dnevne obaveze i prekrižimo stavke u kalendaru.
Zazvoni telefon, i odlučimo da se odemo vidjeti s prijateljima.
Sve protiče u rutini.
Jedna sekunda dovoljna je da dijete prvi put udahne zrak i zvanično dođe na ovaj svijet.
Jedna sekunda dovoljna je da nečije srce stane i posljednji put izdahne.
Jedna sekunda dovoljna je da trenutak nepažnje eskalira u najgorem mogućem scenariju.
Jedna sekunda dovoljna je da naš mozak donese neku odluku.
Naprimjer, da nekoga potapšemo po ramenu. Naprimjer, da se ta ista osoba okrene.
Jedna sekunda dovoljna je da nam neko uđe u vidokrug i da se pogledamo u oči.
I ta jedna sekunda dovoljna je da se sve promijeni.
To je najstarija priča na svijetu.
Živimo u rutini.
Dok rutinu ne razbije trenutak. Samo jedan trenutak za kojeg smo tek kasnije postali svjesni da je baš to bio taj.
Ustanemo ujutro i nemamo pojma da je to taj dan.
Ali, neki dan je uvijek taj dan.
I taj dan, to je prvi dan ostatka našeg života.

Slika: processandfaith.org