Teta Boba
Kada se prvi put u godini zabijele obronci Vlašića, tada se zna da je u Travnik stigla zima.
Kape se navlače niže prema nosu, dižu se ovratnici kaputa i puše se u skupljene dlanove, dok ulicama miriše kestenje i odnosi sa sobom posljednje ostatke jeseni.
A gore, na planini po kojoj pjevaju nemilosrdni vjetrovi i padaju pahulje velike kao dječije ruke, sakrile su se kućice od drveta, naslonjene jedne na druge poput domina.
Jedna od njih, odmah ispod naše, kuća je i teta Bobe. Nekada davno, dok smo bili samo bezbrižna djeca rumenih obraza i promrzlih prstiju, kada je zrak bio čišći i šume zelenije, a snijeg se silovito spuštao na zemlju, toliko da je potpuno pokrivao duge krovove planinskih kuća, sve do dimnjaka. U daljini, čula se vriska djece koja su se prevrtala na drvenim sankama i okretanje sajle što je vukla skijaše uzbrdo. Moj brat i ja, umjesto obližnjih sankališta, za spuštanje smo birali krov kuće teta Bobe. Penjali smo se uz njega kao da osvajamo Mount Everest, sve do dimnjaka iz kojeg se pušilo kao da je upravo izabran papa, i onda se na širokim plastičnim tanjirima, plavom i crvenom, spuštali niz snijegom pokriveni krov sve do stepenica koje su razdvajale našu i njenu kuću. Naši sretni povici odzvanjali su planinom, ali nikome od komšija to nije smetalo. Dječija graja tada je bila uobičajena; mobiteli su služili da bi se s njih zvalo i slalo SMS poruke, a život je služio da se živi. I tako, provodili smo dane između obližnjeg lifta za skijanje i teta Bobinog krova za sankanje. A kada bi se, relativno rano, smrknulo, teta Boba bi izlazila ispred svoje kuće i pozivala nas na topli čaj. Sa zanimanjem sam gledala tu onižu staricu s kratkom bijelom kosom i okruglim naočalama, tipičnu bakicu iz crtanog, kako svojim prstima savijenim od artritisa, iz kartonske kese vadi pregršt sušenih biljaka i spušta ih u teški crni čajnik na peć u kojoj je pucketalo suho drvo. Nakon nekoliko minuta, čajnik bi zapištao, a teta Boba bi poslala mog brata, čiji su veliki četverogodišnji rumeni obrazi padali preko ovratnika džempera, da iz ladice donese kutiju s keksima.
“Alji, njema!”, tepao bi on razočarano, kada bi u tamnoplavoj limenoj kutiji na kojoj su bili nacrtani keksi ugledao šivaći pribor. A teta Boba bi se zamišljeno kucnula po čelu, pa iz druge ladice vadila istu takvu kutiju, iz koje bi kolačići zamirisali na vanilin šećer i cimet. I tako smo nas troje pili čaj i jeli kolačiće; moj brat je lizao prstiće, teta Bobi je u očima plamtjela vatra koja je i dalje pucketala, a ja sam tu kompletnu sliku pokušavala upiti što dublje u svoje misli, iz kojih će danas nastati ova priča. Vani je bilo mrkli mrak, pod zvijezdama je svjetlucao čisti bijeli snijeg i sve je bilo jedno veliko, sretno djetinjstvo.
Prošlo je od tada mnogo godina. Dječija graja sve se slabije čuje; mobiteli služe da bi se putem njih živjelo, a život služi da prođe. Šume su sve manje zelene, a zrak siv i prljav. Kad si odrastao, imaš jako malo vremena i prilično puno kila u tijelu, a još više u glavi. I više nijedan krov pun snijega ne može podnijeti tu tvoju težinu. Ove zime, daleko od Vlašića, a još dalje od moga djetinjstva, u jedno popodne u kojem se relativno rano smrknulo, ja sam otpila gutljaj planinskog čaja. I, kao Marcel Proust, koji je otpio gutljaj čaja i zagrizao komadić kolačića madeleine, pa se sjetio svoje tetke Leonie, ja sam se sjetila teta Bobe. Na kratkom životnom putu, ljudi ostave svoje lijepe i manje lijepe pečate, a ova žena na naše djetinjstvo ostavila je trag koji miriše na planinski čaj, cimet i vanilin šećer, a zvuči kao pisak iz čajnika i pucketanje suhog drveta u peći. Ponekad,
samo sjećanje na to dovoljno je da, u hladnu velegradsku noć punu buke saobraćaja i oporog mirisa smoga, donese dašak planinskog zraka i čistog snijega. I nekadašnjeg mira
što može postojati samo u djetinjstvu.
