Tebi, Mama

Kako je čudno, mama; što si zapisala moje ime u svojoj tankoj studentskoj sveščici, onih godina kada je, na raskrsnici svjetova, padao Berlinski zid, a loše sašiveni šavovi, koji su još uvijek držali u komadu Jugoslaviju, polako se raspadali; Žera je pjevao “Tamo gdje ljubav počinje”, a Sarajevo još uvijek živjelo životom “onih vremena”.

Ti si me, mama, rađala, u zvjezdanoj noći dok su padale granate, doduše “s druge strane bolnice”, kažeš, kao da je to olakotnost; nije bilo epiduralne anestezije; ma kakve anestezije, nije bilo ni struje ni vode, ničeg nije bilo osim moje tri kile.

Podizala si me u tatinoj dječijoj sobici; pokušavala da pronikneš u moje promjene raspoloženja - ukazivale su na budućnost moje naravi - da shvatiš šta mi to fali; ti, mama, nisi spavala jer ja ne spavam, i nisi disala, osluškujući da li ja dišem; i nisi živjela, da bih ja imala život.

Za stolom u majkinoj trpezariji, učile smo slova na etiketi zalijepljenoj na poslijeratnu staklenu flašu soka; to je “A” kažeš mi, slovo, a od slova nastaju riječi, od riječi rečenice, od rečenica priče, a od priča knjige; a ja se divim tim slovima od kojih ću kasnije cijeli život tkati svoje priče da ih čitaš, mama; i bar jedno slovo uvijek ispraviš.

Sjećaš li se, mama, godina je možda hiljadudevetstodevedesetdeveta, na pragu novog milenijuma; s kasetofona svira neki hit Magazina; na balkonu našeg prvog stana kupam svoje Barbike u ljubičastom plastičnom lavoru; dok mi ti na glavi motaš “sarmice” od kose i praviš punđu od hiljadu šarenih šnalica; moje djetinjstvo miriše na tvoje prženice i krofne posute “štaub” šećerom.

Mama, mahala si mi dok sam išla u školu; kao što majke svoj život provedu mašući s kapija dok ispraćaju djecu, koja od njih odlete kao stasali ptići iz gnijezda; imala sam žutu kabanicu i Powerpuff Girls ruksak; u školi sam naučila da su djeca nemilosrdna kao sto je nemilosrdan život; i ponekad si plakala, mama, plakala što me moraš pustiti da odrastem.

Ti si mi, mama, kupovala crne patike sa mrtvačkim glavama i majice “Rolling Stones” i “I'm a lost musician”; iako su tvoj svijet činile mašne, tufne i štikle, koje su lupanjem po asfaltu najavljivale tvoj povratak kući s posla; samo si se malo tome protivila, pa opet popuštala; “neka djeca budu svoja”, to govore sve majke na svijetu, uzdišući dok sjeckaju luk da dinstaju meso za ručak; i samo od njega im kane jedna suza.

Mnogo smo ljeta provele, mama, na jednom većem balkonu u drugom stanu; na njima smo razgovarale o životu i o knjigama; o tome kako ljubav ne boli manje zato što imaš samo petnaest godina; i kako to što te društvo odbacuje ne mora nužno biti loše; samo znak da si drugačiji; bilo je teško tih godina kad sam bila tvoje dijete, ptić iz gnijezda, i tvoj učenik, jedno lice u razredu među hiljade drugih; i ko misli da je drugačije, neka pokuša samo jedan dan; svojoj majci govoriti “Vi”; svoje dijete ocjenjivati; kao neki životni žiri.

Kad si me ostavila prvu noć u Sarajevu, mama, gdje je sve mirisalo na novo i čisto, u kuhinji na cvjetiće, s jastucima i zavjesama na tufne (majke uvijek na kraju pobijede); i lampom “smajlijem” koju je tata kupio da noću svijetli i pravi mi društvo; mnogo si plakala, dok te tata vozio nazad kući u polupuno gnijezdo; ti si plakala tada, a ja u večere koje sam u tom stanu sama pojela, bez tebe; suze su kapale u moj tanjir i punile tvoj tamo negdje daleko, da ih ti pojedeš; kao što majke uvijek pokušavaju pojesti sve tuge svoje djece, iako su nekad preslane; kao suze.

Za svoga kratkog života, pala sam deset hiljada puta, mama; a ti si mi pružila ruku deset hiljada i jedan put; već i za onaj slijedeći; ti si mi, mama, stiskala ruke, baš kao na onoj slici što je uslikala Muna; taj stisak govori više od stotinu hiljada riječi koje sam od tvojih slova satkala; kroz njega prolazi naša ljubav lijepa poput prirode; poput duge na kraju koje čeka bijeli jednorog srebrene grive, kojim čovjek moze odjahati u suton bespreglednih cvjetnih polja; odjahati gdje god želi.

Mama, i ja danas imam svoje gnijezdo, u ovom ružnom vremenu, na raskrsnici svjetova, u kojem će jednom biti mali ptići; i oni će, mama, odletjeti, kao što smo odletjeli i mi; ali će se vraćati; kao što se vraćamo i mi; uvijek nazad u sigurnost, u spas, u utjehu, u stisak ruke; da naučimo još pokoje slovo života; da nam još koji put pokažeš pravac gdje je sigurno letjeti; tamo gdje zvoni smijeh, gdje je toplo od šporeta na kojem se kuha ručak; gdje zvone klavirske note i svuda su spuštene započete knjige; tamo gdje imamo trideset godina, ali smo još uvijek paperjaste ptice tek raširenih krila, tek poletjele u surovi svijet; poletimo, pa se vratimo.

Tebi, Mama.