Tanka linija

Krupnim koracima gazila sam olovnosivim jutrom.
Magla koja se nadvila nad Alipašinu ulicu razilazila se pred drečavošću mog žutog kaputa. Automobili su se lijeno vukli kroz jutarnju gužvu i vozači su povremeno nestrpljivo svirali jedni drugima.  Neko je dijete vrištalo dok ga je otac vukao prema vrtiću. Ispred zgrade Vlade skupila se šačica staraca u pokušaju protesta zbog ko zna kojeg razloga. Na semaforu kod Druge gimnazije već je bilo crveno svjetlo za pješake i, znajući da ću dugo čekati da pređem ulicu, nastavila sam dalje, prema semaforu na početku Ciglana. Žurno sam grabila, ni sama ne znajući zbog čega, jer nikada za ovih pet godina nisam zakasnila na fakultet. Nekad sam imala osjećaj da sam pod stresom čim otvorim oči, iako je moj život u posljednjih godinu dana bio pretežno miran, i razloga za brigu gotovo da nije bilo. Ali, moj nemirni duh uvijek bi našao nešto što će noću, dok svi prosječni ljudi spavaju, u tančine analizirati. Približavajući se semaforu, razabirala sam kovitlac misli.  Više ne mogu hraniti komšinicinu mačku, koju svaku noć pušta u haustor da, gladna i smrznuta, mjauče ispred vrata. Ta će mačka ili iz zgrade, ili u moju kuću, jer sam samo jutros provela dvadeset minuta brinući se hoće li do kraja pojesti kruh udrobljen u mlijeko i razmišljajući kako ću je jedno jutros zasigurno zateći na otiraču, skapanu. Danas ću odbrusiti onoj djevojci na vježbama ako me još jednom podbode, jer već šesti mjesec slušam njene provokacije. I ako još jednom vidim da ona žena iz zgrade prekoputa šalje dijete u dvanaest sati noću u dežurni market po cigarete, nešto će se tu morati učiniti…
Krajičkom oka vidjela sam da auta staju pred semaforom i krupnim koracima zakoračila preko pješačkog prijelaza. Zbilo se u trenu i zbunilo moja čula. Prvo je reagovalo desno oko: negdje u uglu, primijetila sam crnu tačku u kretanju. Zatim je od škripe kočnica zatitrala moja bubna opna, od čega mi se počelo ježiti tjeme. Međutim, ta draž bila je naprasno prekinuta udarom od kojeg sam odjednom poletjela daleko, daleko… Dok se obrnutim slijedom sve gasilo: tjeme mi je najprije utrnulo, bubnjić je sve sporije titrao, a zvuci kočnica i sirene postajali sve dalji, dok nisu potpuno utihnuli, i naposlijetku, oko više nije vidjelo ništa osim gustog mraka.

*

Ne tako izdaleka, sa susjednog brda, čulo se zavijanje sirene kola hitne pomoći.
Stajala sam kraj semafora i posmatrala prizor.  Nasred raskrsnice, koso je stajao crni automobil, orijentiran u nelogičnom pravcu, poput dječije igračke ostavljene na podu sobe. Branik je bio udubljen, a prednje staklo napuklo od udara. Pukotina je pružala svoje pipke ka retrovizorima, pravilna skoro kao paukova mreža.
Ležala sam nekih pet metara od automobila, na stomaku, bose lijeve noge savijene pod neprirodnim uglom. Kosa se rasula po pločniku, pokrivajući lice. Na lijevom boku žutog kaputa rascvjetala se crvena mrlja. Nedaleko od mene, ležala je moja torba, iz koje su se po sivom betonu rasule roza i plava teka na cvjetiće, žuti i zeleni marker i dioptrijske naočale. Čizmica s lijeve noge, iz koje me udar izbio, stajala je, kao u nekoj komediji, na istom mjestu gdje sam stajala ja kad je automobil naišao, nedirnuta.
Na dva metra od mene, uz dva policajca, stajao je moj kolega s godine. Gledao je u moje smrvljeno tijelo na zemlji, bljeđi od lista papira. Plave oči raširile su se, izgledajući kao da će mu svakog trena progutati lice. Šake su mu bile isprepletene, a zglobovi pobijeljeli.  Iza njega, skupili su se ljudi. Žena koja je šetala psa u parku kraj Druge gimnazije. Neki od onih staraca koji su protestvovali ispred Vlade. Biciklist koji je naglo zakočio da ne udari u masu koja mu je prepriječila put na dijelu trotoara koji je predstavljao biciklističku stazu. Zavijanje sirena bilo je sve glasnije, i iz ulice Patriotske lige naišlo je vozilo hitne pomoći, koje se u brzini zanijelo pri skretanju. Uz pisak je stalo neposredno iza crnog automobila, i dva tehničara i doktor istrčali su. Kleknuli su oko mene, otvarajući kofer s prvom pomoći. Doktor mi je pažljivo podigao kosu i pritisnuo prste na vrat. Masa je čekala šta će se desiti. Zrak je treperio.
“Živa je, imamo puls”, viknuo je doktor, a dva bolničara žurno skočila da donesu nosila. U tom trenutku, prolomio se vrisak, i taj momak, koji je svaki dan sjedio iza mene na predavanjima, ponekad od mene posudio olovku ili prokomentarisao kako mi je danas lijepa frizura, briznuo je u plač. Iz olakšanja što me nije ubio,ili straha da će to uskoro učiniti, niko nije znao. Policajac je položio ruku na njegov lakat, napola prijeteći, a napola s razumijevanjem. Mene su za to vrijeme pažljivo okrenuli i položili na nosila. Otkrivajući krvavo, izgrebano lice, zlatni pramenovi kose rasuli su se po nosilima, kao kod neke slomljene krpene lutke, bačene u smeće.

*
Gledala sam kroz prozor bolničke sobe Centra urgentne medicine prema olimpijskom dimnjaku koji se, poput strijele, izdizao iz zemlje pokraj Zetre. Magla se razilazila i činilo se da će to biti prelijep februarski dan. A onda sam iza sebe čula krik i odmah sam znala da može pripadati samo jednoj osobi. Već sam ga jednom čula, kad se stariji brat pojavio na kućnim vratima nakon ulične tučnjave s momcima iz kvarta, zatvorenog oka i nakrivljenog nosa. “Nisam te rađala pravog i zdravog da te neko unakazi”, vrištala je tada.
Sada je to bio skoro isti krik, samo jači i duži. Od njega su se tresla stakla, probijale uši i pucala srca svih koji su se našli u neposrednoj blizini. Kad je vrištala zbog brata, vrištala je zbog njegove oduzete ljepote, ali je tada znala da će otok splasnuti, a na nosu ostati blaga krivina koju će prepoznati samo oni upućeni u to šta se desilo. Kad je sada vrisnula zbog mene, vrisnula je jer je znala da ovo nije privremeno oduzeta ljepota. U njenim očima bolnički krevet na kojem sam ležala bio je moj grob. Vidjela je kako na mene padaju grumeni zemlje. Vidjela je kako crvi izobličuju crte lica preslikane s njenog. Vidjela je kamen na kojem je stajala posveta onim dvadeset i tri godine koje je provela oblikujući me svojim rukama, kao vajar. Vidjela je kako liježe kraj mene i zatvara oči.
Da više nikad ne vidi ništa.
Pala je na tatu, vješajući mu se za lakat, a on je samo stajao, ukipljen. Njegovo lice mijenjalo je boju, iz grimiznog u zelenu, a odatle u limun-žutu. Pogledala sam u samu sebe i zaista, bilo je i boljih dana. Skoro cijelu glavu obmotali su mi bijelim zavojem, fiksirajući slomljenu čeljust. Oko desnog oka razlila se nepravilna ljubičasta modrica, a pola lijevog obraza bilo je rascvjetano u grizmiznocrvenoj ogrebotini. Lijeva ruka od ramena je bila u gipsu. Da udahnem mi je pomagao respirator, dok su brojke na ekranu slabašno titrale.

Tata je hladno pitao doktora: “Šta će biti?”.
Doktor, moj dojučerašnji profesor hirurgije koji mi je svojom rukom u indeks upisao ocjenu, prišao je i tiho rekao:
“Ona je u komi. Narednih trideset i šest sati je kritično. Ako preživi…”. Mama je ispustila kratki, visoki vrisak. Doktor je progutao i nastavio.
“Ako preživi, vidjet ćemo šta će dalje biti. Lijeva ruka i noga su smrskane, na tu stranu je pala. Slezena je rupturirala, ali su ostali unutrašnji organi dobro prošli. Međutim, glava nas brine. Jako je udarila o beton. Koliko je oštećenje veliko, ne možemo trenutno reći. Učinilo smo sve što smo mogli.Sad možemo samo čekati”.
“Čuje li nas?”, upitao je tata, ne skidajući pogled s onog što je od mene ostalo.
“Ne znamo”, rekao je doktor “Ne reagira ni na kakve podražaje. Ostavit ću vas malo same”.
Mama je došla do kreveta i napola pala na mene. Nije plakala, samo je plitko disala, kao da bi joj svaki udisaj mogao biti zadnji. Tata se srušio u fotelju kraj prozora.
“Da sam barem onog dana u Armiji poginuo”, rekao je, više za sebe. Mama ga sigurno nije slušala.
“Ako je to bila cijena njenog života”, dodao je, gledajući prema olimpijskom dimnjaku, ispod kojeg se prosulo groblje.

*

Nisam više znala šta da radim s njima dvoma u toj sobi, pa sam se zaputila niz Bolničku prema fakultetu. Na klupama ispred, skupilo se pola moje generacije. Lara im se približavala uporedo sa mnom.
“Šta ste se vi tu skupili”, dobacila je kroz osmijeh “K'o da je generalna skupština”.
Niko je nije ni pogledao. Zoran se okrenuo, otpuhnuvši dim cigarete koju je potom bacio i zgazio New Balance tenisicom:
“Adin je jutros pokupio Miu na semaforu kod Parka”.
Lara je zastala, mršteći se:
“Pa šta s tim što je pokupio? Gdje odoše?”
“Udario je, tuko jedna” vrisnu Rijad, prošavši rukom kroz kosu, kao i uvijek kad je bio izbezumljen “Profesor Hadžibegović je sastavlja gore, ako već dosad nije riknula”.
Užas u Larinim očima narastao je za nekoliko sekundi.
“Šta reče” viknu ona “Pa jel’ iko otišao gore?”.
“Otišli su Jasmin, Nerma i njihova ekipa” reče Zoran “Čekamo da jave šta se dešava”.
“Adin će u zatvor, sto posto”, dobaci Merima, ista ona o kojoj sam mislila jutros, kako ću joj danas odbrusiti.
“A ako ona umre, nikad neće ni izaći. Ma i da izađe, kako će završiti fakultet, kako će raditi. Njegov život je gotov”.
Svi su se zgledali.
“Pa ti stvarno nisi normalna”, reče Rijad pokušavajući drhtavim rukama zapaliti cigaretu “Koga briga za tog nadobudnog kretena? Nek’ struhne u ćeliji. Dabogda nikad ne izaš'o. Mia bi mogla umrijeti, a i ako preživi, Boga pitaj šta će biti s njom”.
“Hajde ba, Tahiroviću, tebi je samo žao što je za ovih pet godina nisi priveo, dok je šta od nje bilo”, dobaci Ermin, naslonjen na ogradu
“A za Adina se vi ne brinite. Tata će mu povući veze u ministarstvu, vratit će se on na
faks prije prvih parcijala”.
Stajala sam i gledala u sve te ljude. Šta su oni ovdje radili? Zašto su čekali vijesti? Da imaju šta prepričavati na današnjim kafama? Da se utješe kako nepoloženi ispit i nije toliko strašan koliko ono što se desilo meni? Da čuju da sam umrla pa da pričaju kako sam bila divna osoba, a sutra sjednu na moje mjesto u amfiteatru?
Zgađena samo napola, jer ništa više nisam ni očekivala, zaputila sam se prema svom omiljenom mjestu za meditaciju,parku kod Druge gimnazije. Usput sam bacila pogled ka onom semaforu gdje me Adin udario autom, vjerovatno žureći da nađe parking. Tamo su ulični čistači kupili komade razbijenog stakla i brisali moju krv s pločnika.
Nebo je sada bilo bez oblačka i među drvećem su cvrkutale ptice, prerano najavljujući dolazak proljeća. Sjela sam na klupu u sredini, kao i uvijek, dok su pokraj mene u žurbi marširali poslovni ljudi, studenti žurili kući, penzioneri za ruke vodili svoje unuke. Svi su išli za svojim životima, prolazeći pokraj mene, nevidljive, ne znajući koliko je tanka linija
između ovog i onog svijeta. A ono, što se na toj granici nalazilo, bilo je gore od najdubljeg dna pakla: vječni život na Zemlji, među smrtnicima, koje slušaš, a ne čuju te; gledaš, a ne vide te; voliš, a za njih postaješ uspomena prije nego su te i sahranili.
“Prekrasan dan”, reče neki glas iza mene. Okrenula sam se, u tom trenutku zaboravljajući da više ne hodam svijetom smrtna, i ugledala ga, shvativši u da se on obraća meni, koju vidi, jer ni sam nije smrtan.
Bio je to moj deda, kakvog sam pamtila samo sa slika, jer ga nikad nisam vidjela. Umro je sedam godina prije nego što ću se roditi. Stajao je, u bijeloj košulji podvrnutih rukava i šarenom prsluku s “V” izrezom, rukom se oslonivši na naslon klupe. Sijeda kosa bljeskala mu je na suncu i osjećala sam se kao da je vrijeme ubrzalo, i da, nekoliko godina starijeg, gledam svog tatu.
“Deda”, rekla sam, zadržavajući dah “Ti me vidiš?”.
Smješkajući se, zaobišao je klupu i sjeo tik do mene.
“Mislim da sam trenutno jedina osoba na svijetu koja se može pohvaliti tom privilegijom”, rekao je, tapšući me po ramenu.
“Šta je sve ovo?”, pitala sam ga, pokazujući rukom pred nas, na park, ljude, sunce koje se prostrlo preko Koševa.
“Ovo je lekcija”, odgovorio je on.
“Hoću li živjeti?”, upitala sam ga.
“Naravno da ćeš živjeti”, odgovorio je “Da si trebala umrijeti, ne bi bila ovdje”.
“Zašto se ovo dešava? Kako?”.
“Znaš, sine, postoji jedan trenutak u životu svakog čovjeka kad je vrijeme da on stane i zapita se: zašto živim? Taj trenutak je za tebe došao danas. Da bi nastavila dalje, moraš spoznati za šta živiš. Kuda plovi tvoj brod. Šta očekuješ od života. Gdje ćeš naći sreću”.
“Ali ja znam za što živim i gdje nalazim sreću”.
Pogledao me, zagonetno.
“Jesi li baš sigurna u to? Kad si posljednji put stala i osjetila trenutak? Pomirisala cvijet, legla na travu? Kad si nekome rekla da ga voliš?”.
Prebirala sam po ladicama svog pamćenja. Bezuspješno.
“Život je samo trenutak između prvog i zadnjeg udisaja. A šta mi radimo? Ponašamo se kao da će taj trenutak trajati vječno. Mislimo da smo važni, dok smo zapravo samo jedno beznačajno zrno pijeska u pustinji. Mislimo da smo svemogući, dok jednog jutra, na putu na fakultet, neki momak previše ne pritisne gas i zbriše nas s lica Zemlje. Mislimo da možemo sve, ali polomljenih kostiju i krvave utrobe više ne možemo baš ništa. Dane uzimamo zdravo za gotovo: navijamo alarm i budimo se, mehanički jedemo, trčimo za ambicijama i čekamo. Čekamo da završimo školu. Čekamo da se zaposlimo. Čekamo da nađemo ljubav i sreću. Čekamo da imamo dijete. Čekamo da to dijete završi školu. Da uspije. I da ima svoje dijete. I u tom čekanju, dočekamo jedino smrt. Jer sve što usput dočekamo, više nam nije toliko važno. Važno je ono što nemamo i to je naš jedini cilj. Dočepati se još onog nečeg što nam je potrebno da budemo sretniji. A sreća je tu, sve vrijeme, poput ovog cvijeća u parku, samo čeka da se sagnemo i uberemo je”.
“Ne znam kako bih je našla”, rekla sam prazno.
“Za početak, zaviri u samu sebe”, odgovorio je “Tamo ćeš naći sve što je potrebno”.
Pogledala sam ga i osmjehnula se:
“Evo, sada sam sretna, jer te vidim. Jer si tu. I pitam se, možda bi sve lakše bilo da naprosto krenem s tobom”.
Uzeo me za ruku i rekao:
“Možda bi i bilo lakše, ali za tebe su vrata onog svijeta zatvorena. Previše je dugova na ovom koje moraš otplatiti. A najveći dug imaš prema sebi – a to je da svom snagom obgrliš ovaj život koji ti je dat kao najdragocjeniji poklon. Nikad to nemoj zaboraviti. Svim onima koji strahuju da li ćeš se probuditi, duguješ da živiš. Otpakuj život iz celofana i igraj se  s njim, svaki dan. Naučit će te da sva ljubav polazi od one prema samoj sebi”.
“Kako da se probudim?”, upitala sam “Kako da se vratim iz ovog košmara?”.
“Nekad, draga moja”, rekao je deda, blijedeći “Treba samo dovoljno jako željeti”.

*
Adin je stajao u uglu hodnika, prekrštenih ruku, okružen djevojkama koje su ga s divljenjem gledale i muškarcima koji su htjeli biti kao on. U dva koraka sam došla do njega, dok su se oni došaptavali međusobno, začuđeni da sam se vratila i prije prvih parcijala.
“Hvala ti”, rekla sam. Šok na njegovom licu nije mu dao da progovori. Na hodniku je zavladala tišina koja se mogla rezati nožem. “Hvala ti”, ponovila sam “Što si me udario. Što si mi dao novu priliku da živim”.
Udaljavajući se, čula sam kolege koji su komentarisali da sam očito malo previše udarila glavom.
U Alipašinu ulicu dolazilo je ljeto. Drveća su me štitila svojim sjenkama, povjetarac se
igrao s mojom kosom, sunce me grlilo toplinom. U mojoj glavi više ne postoji crveno na semaforu.
Sve oko mene puno je života.