Strepnja

Tako se bojim ponekad
Godina što će stajati
Između nas kao planine
Uz koje se teškom mukom
Možeš popeti da odozgo gledaš
Najljepše krajolike svijeta
Ali se i sručiti niz litice
Dok ti u praznom pogledu ostaje
Surovo kamenje tek tu i tamo
Obraslo zelenim znacima života
Nedokučivi vrhovi i nedgovoreno
Pitanje o onome što je s druge strane

Tako se bojim ponekad
Bora na našim licima
Što će svjedočiti vremenu
Ugaslog žara u očima što
U ogledalu vide samo slomljeni duh
Leđa povijenih pod teretom
Kojeg su morala podnijeti
Osmijeha napuklih od sakrivenih
Briga i potisnutih emocija
Ostarjelih izbrazdanih ruku
Koje pričaju priče o tome šta su
Sve morale ponijeti

Tako se bojim ponekad
Tišina u ogromnim kućama
Koje liče na muzeje hladnih zidova
I gdje svaka riječ reže zrak i zvoni eho
Neizgovorenih riječi koje bi nas mogle
Preplaviti i potopiti ovaj brod
Okrenutih leđa u postelji kao zidina
Tvrđave koju ne možeš osvojiti
Neprepoznavanja onoga ko sjedi
Preko puta tebe kao stranac kojeg
Prvi i zadnji put vidiš u vozu i kojeg
Nemaš niti želju upoznati

Tako se bojim ponekad
Svijeta i života bez vatre kojom
Griješ duge noći i osvjetljavaš
Tmurne dane, tjeraš hladnoću
Spoznaje da je možda moglo
Bolje i drugačije i da je dom
Zapravo bio daleko od mene
U tuđim snovima i željama
Nekoga manje plašljivog
S očima u kojim duša grmi, a ne
Drhti pred životom, ljubavlju,
Pred tobom.

Photo: http://www.learning-mind.com