Što je najvažnije, curica je

Prvi put si viđena na ultrazvuku i tvoj djed je rekao – Što je najvažnije, curica je!

Rodit ćeš se u nekom kućerku nakoso nasađenom na strmini bosanske planine.
Taj dan će biti mećava i ceste će biti zatvorene.
Nećete stići do bolnice, pa će te prva u ruke primiti tvoja nana.
Prvi ćeš korak napraviti uz psa u dvorištu.
Progovorit ćeš ganjajući kokoši.
Krenut ćeš u prvi razred u gumenim čizmama, jer kod vas već u septembru padne snijeg. U školi će ti neko reći da si glupa curica.
Na vjeronauku će ti govoriti šta sve ne smiješ, jer si žensko.
U gimnaziju ćeš se voziti autobusom.
Bit ćeš najbolja u razredu.
S dječacima ćeš trčati za nogometnom loptom na tjelesnom.
U školskom orkestru svirat ćeš bubnjeve.
Doći će matura i tvoj govor rasplakat će direktora škole. Tvog oca. I još par hrabrih muškaraca.
Upisat ćeš fakultet.
Završiti ga prva.
Na terenu ćeš sa šljemom na glavi voditi projekte.
Bit ćeš veće muško od muškaraca.
Onda će doći jedan veći od tebe.
Za njega ćeš se udati.
On će ti reći da ti nikad nisi ni bila glupa curica.
On će ti reći da žensko smije sve.
On će se ponositi što si u nekim stvarima bolja od njega.
A ti ćeš se sjetiti svog dede. Koji je u tebe vjerovao dok još nisi bila na ovom svijetu.
Koji je selu zatvorio usta, i prije nego je progovorilo, s onim – Što je najvažnije, curica je. Koji je znao da ćeš mu i ti biti adekvatan nasljednik, iako tvoja djeca neće nositi njegovo prezime.
Ali hoće sve ostalo.
Ponos, i upornost, i čast.
Sve ono što ti jesi.
Uspješna.
Profesionalna.
Supruga.
Majka.
Dobar čovjek.
A u duši – curica. Što je najvažnije…