Selma

Nakon gotovo četiri duge godine, u Sarajevo sam došao u oktobru 1995. godine. Iako mu se kraj nazirao, rat još nije bio zvanično završen. Iz mjesta udaljenog devedeset kilometara, putovali smo dvadeset i četiri sata, da bismo na kraju u grad, izmučen i unakažen opsadom, ušli preko aerodromske piste. Ni sam ne znam koliko sam identiteta i prijevoznih sredstava promijenio, ali to za ovu priču nije ni važno. Važno je da sam, napokon, nakon tri godine i šest mjeseci, ponovo kročio u grad koji sam toliko volio i u kojem je ostala moja mladost, snovi i želje, pregaženi tenkovima, izranjavani gelerima i pokriveni gustom, crnom prašinom zaborava.

Dan je bio prohladan, komešali su se gusti oblaci, ali su se između njih stidljivo pomaljale zrake sunca. Od povjetarca je šuškalo lišće, prijeteći skorim opadanjem, i ništa, baš ništa nije ukazivalo na to da ovo nije jedna obična sarajevska jesen, kakva je u grad stizala hiljadama godina. Priroda nije marila za stotine litara krvi koje su se tokom prethodnih godina ovdje prolijevale, niti za to što je ljudi ovdje više bilo pod zemljom nego nad zemljom. Život je prkosio smrti i ciklus se nesmetano odvijao.
S druge strane, sve što je ljudskom rukom u gradu napravljeno, bilo je mrtvo ili smrtno ranjeno. Fasade zgrada, pocrnjele i pune rupa, izgledale su kao prijeteća bezuba čudovišta. Kosturi zahrđalih tramvaja koji odavno nisu nikoga nigdje vozili, nesahranjeni su ležali na glavnoj ulici. Na praznim prozorskim oknima visjele su cerade s natpisima UNHCR. Na ulici skoro da nije bilo nikoga, samo je pokoji prolaznik, blijed i mršav, u rukama nosio štruce hljeba ili jedan – dva kanistera s vodom. Hodao sam Titovom ulicom prema Baščaršiji i gledao kako duh Sarajeva kašlje i previja se, ranjen, ali nikada slomljen. Pred mojim očima stvarale su se slike, zagrljeni i nasmijani parovi hodaju ulicom Vase Miskina, dok intelektualna elita sjedi u baštama kafića i raspravlja o Nietzscheu, a poznate pjevače i glumce prolaznici tapšu po ramenu. Jer, to je bilo Sarajevo; u njemu su svi bili isti, i nije bilo važno da li si šibicar, džeparoš, univerzitetski profesor ili slavna ličnost, važno je samo bilo jesi li iz raje ili nisi.
Tako sam stigao do Ekonomskog fakulteta, te uđoh unutra kroz vrata na kojima je ostalo još samo jedno stakalce, a i ono je bilo napuklo. Unutra je bilo sablasno prazno i pete mojih vojničkih čizama odzvanjale su velikim prostorom. Zaputih se prema velikim drvenim vratima, na kojima je izblijedjelim slovima pisalo: Studentska služba.

Pokucah i uđoh unutra bez potvrdnog odgovora, a tamo me, iza pulta, dočeka ljuta teta koja nam je često vedrila i oblačila studentske dane. Prostorija je bila u polumraku, jer baš u tom trenutku nije bilo struje, a nije bilo, naravno, niti grijanja, pa su mi se ispod tanke jakne naježile sve dlake na rukama.
“Izvol'te?”, reče teta napućenim usnama i pogleda me iznad stakala polukružnih naočala.
“Došao sam da položim zadnji ispit”, odgovorio sam joj.
U svakom drugom slučaju, u svijetu gdje svaka sitnica zahtijeva proceduru i protokol, ova rečenica sigurno bi bila apsurdna. Međutim, u ratnom vihoru, kao da je ova situacija bila nešto najnormalnije, gospođa sa studentske otvori željezni ladičar, kojem ni granate nisu mogle ništa, te iz njega izvuče fasciklu s mojom dokumentacijom. Zatim mi pruži prijavni list da ga popunim i skupa s njim me posla na drugi sprat kod jedinog profesora koji se trenutno nalazio na fakultetu. Ja se popeh kod profesora, koji mi, usprkos okolnostima zaista postavi nekoliko pitanja, te upisa prolaznu ocjenu u indeks, ustade, pruži ruku i reče:
“Čestitam, kolega. Upravo ste diplomirali”.
I tako se vratih na studentsku, gdje mi teta na pisaćoj mašini otkuca uvjerenje o zadnjem položenom ispitu, udari pečat i reče:
“Bit ćete blagovremeni obaviješteni o dodjeli diploma”.
I tako sam završio fakultet.

Kad sam izašao ispred, sunčeve zrake stidljivo su me obasjale. Gledao sam ispred sebe i prisjećao se svih naših studentskih trenutaka; popijenih kafa, položenih i padnutih ispita, radosti, žalosti i raznih “belaja” kojima smo ostavili svoj trag. Gledao sam prazninu i ruševine ispred sebe i mislio, da mi je neko tada rekao da će ovako izgledati dan kad ću završiti fakultet, vjerovatno bih se odmah ispisao. Jer, nekad sam mislio da će diploma biti moj najveći životni uspjeh, a danas sam znao da je taj uspjeh to što sam uopće živ. I obuzela me takva praznina, da je vjetrić koji me pratio dok sam išao nazad niz Vase Miskina, više puhao kroz mene, nego oko mene.

Nastavio sam tako dalje Titovom ulicom, a da ni sam nisam znao kuda idem. Nije me čak bilo strah ni da će odnekle snajper zapucati, ni da će pasti granata. Samo sam hodao, kao da ne postoji kraj ulice, kraj ovog grada, kraj svijeta. I dok sam tako hodao, stiščući u džepu vojničke jakne svoje uvjerenje, kroz napola ogoljele krošnje stabala u Velikom parku, ugledao sam jednu klupu, pored stepenica koje su vodile prema Džidžikovcu.
Gotovo da sam jasno mogao vidjeti odsjaj crvene kose između požutjelog lišća.

Selma i ja upoznali smo se 1990. godine. Ona je tada bila četvrta godina medicine, a meni se vukla treća godina ekonomije drugi put i nikako nije htjela da prođe. Upoznali smo se na nastupu Bijelog dugmeta, koje je tada sviralo u Slogi. Baš mi se činila zgodnom ta ironija – njihova pjesma “Selma”, koju je Vlado Dijak napisao jednoj Selmi koju je, poput svih velikih pjesnika, samo platonski volio, bila mi je jedna od najdražih. Bilo kako bilo, sve su se zvijezde te noći poklopile, i Selma i ja od tada više se nismo rastavljali. Moj slobodni duh, neopterećen obavezama i životom, nikako nije pristajao uz njen, disciplinovan i uvijek podređen radu i redu. Pa ipak, najsretnije trenutke života proveli smo zajedno, i oni su se sada smjenjivali ispred mojih očiju kao na filmskom platnu:
Selma trči niz Gorušu, dok je ja čekam na dnu ulice, a bijela joj se haljina vijori oko nogu; Selma silazi niz stepenice ispred Medicinskog fakulteta, dok je čekam naslonjen na kapiju, s rukama u džepovima; Selma mi leži u krilu na klupi u Velikom parku, dok se u njenim zelenim očima ogleda nebo, a ja joj vrtim kovrdže i tiho pjevam:
“Selma, Selma, zdravo, Selma, putuj, Selma…”.

Krajem devedeset i prve, Selma je postala doktorica i odmah dobila posao na Medicinskom fakultetu, kojeg je, u nadolazećem vihoru rata, napustio dobar dio osoblja.
I ja sam fakultet dotjerao do zadnjeg ispita i konačno se malo uozbiljio, međutim, djelovalo je kao su naše razlike bile baš to što nas je držalo skupa. Počele su svađe i zamjerke, najprije sitne, a onda sve veće, gdje se potezala priča i o budućnosti, na koju nismo gledali jednako. I tako smo se, jednog dana, ispred male slastičarnice na Marijin Dvoru, Selma i ja rastali, jer druga opcija više nije postojala. Ona je otišla prema gradu, odnoseći sa sobom i dio mene, a ja prema autobusnoj stanici, da se vratim u rodni grad. Mislio sam, bit će to na samo nekoliko mjeseci, dok se ne saberem i ne prebolim, a onda ću se vratiti da položim preostali ispit i nađem posao. Ali, rat je bio brži.
Tri i po godine o Selmi nisam čuo niti riječ. Ipak, ona je svakodnevno bila uz mene, stajala je poput duha i gledala kako sahranjujem prvo oca, pa brata, a zatim i majku, čije srce sve to nije izdržalo. U hladnim noćima u rovu, palio bih šibicu i pod njom gledao jedinu Selminu sliku koju sam imao: na njoj, u svojoj bijeloj haljini, stoji negdje na livadi u rodnoj Srebrenici, i u ruci drži suncokret, a crvena kosa joj plamti. Kad sam bio najbliže smrti, mislio sam o njoj i žalio što se nisam više borio. Za nas.

Kad je 1995. godine Srebrenica pala, kod nas je na duže vremenske periode počela dolaziti struja, i na televiziji sam, u užasu, gledao snimke ljudi koji su bježali pred silom genocida. I u jednom kadru, vidio sam Selminu majku. Stajala je i gledala ravno u kameru, prkosno i ponosno. To je bio prvi put da si u svom bolu dopustim zapitati se – gdje li je ona? Da li je posrnula pod granatama koje su svakodnevno zasipale Medicinski fakultet ili je uspjela izaći iz Sarajeva i vratiti se da pomaže ljudima u rodnom gradu, koji će uskoro biti pretvoren u groblje? Da li je Selmin duh koji stalno viđam stvaran, a jedino što je od njenog tijela pod zemljom ostalo crvene kovrdže?
I da li zaista, zaista želim znati.

Negdje, u blizini, čuo se pucanj, i ja sam se prenuo iz razmišljanja. Krupnim koracima nastavio sam Titovom, prešavši ulicu pored natpisa PAZI, SNAJPER!, te nastavio Kranjčevićevom, sve dok nisam skrenuo desno i počeo se penjati Gorušom. Izbio sam, naposlijetku, u vijugavu ulicu Avde Jabučice i gotovo ustrčao uzbrdo do kuće koja je nekoć imala fasadu boje breskve, a sada je bila svijetlosiva i, kao gotovo svaka kuća u Sarajevu, prepuna rupa od gelera. Na prozorskim oknima bili su zakucani plastični najloni. Na prozoru na gornjem spratu, najlon se otkačio i vijorio se na prozoru tamo – ovamo. I kako se najlon pomjerao, odjednom sam, iza njega, ugledao crveni odsjaj glave koja se pomjerala po sobi.

Stao je rat. Stalo je vrijeme. I počelo je ići unazad, i odjednom, bila je hiljadu devetsto devedeseta.
“Selma..”, napola sam zajecao, a napola vrisnuo, dok mi se licem širio osmijeh.
Najlon se pomjerio brzinom svjetlosti i Selmina čupava glava, tri i po godine i cijeli jedan život starija, provirila je kroz šuplje okno. Ionako blijedo lice još je više pobijelilo kad me ugledala, tako da se činilo da pjegice s njenih obraza sada drži samo zrak.
“Ne naginji se kroz prozor”, prošaptao sam i počeo da plačem.

Više se ničega ne sjećam, osim toga da se Selma odjednom našla pored mene: njene tanke, izgladnjele ruke držale su me u zagrljaju čeličnim stiskom, dok sam gutao miris njene kose; i u tom trenutku više ništa nije postojalo, ni rat, ni izgubljene godine, ni njeni i moji mrtvi koji su zajedno mogli sačiniti jedno cijelo naselje; ništa, samo nas dvoje i miris slobode.