Provincijalka

To je najčešće pričana priča na svijetu.
Jednog dana, negdje između osamnaeste i devetnaeste, dok se još zgražavaš na sliku sa svoje prve lične karte, kažu ti da spakuješ kofere. Vrijeme je da odeš. Čeka te veliki grad. Čeka te šansa da postaneš Neko. Kuća tvoje najbolje drugarice, tvoja škola i tvoj omiljeni kafić više nisu u radijusu od stotinu metara. U velikom gradu, ako se sve to nalazi u radijusu od sto metara, onda je to jedan kvart i, u tom slučaju, baš si imala sreću s tim kvartom u kojem ćeš živjeti. Tvoj cijeli grad veličine je tog kvarta. Odjednom, ujutro moraš ustati dva sata prije nego ćeš negdje krenuti. Nema te ko probuditi i na stolu te više ne čeka doručak. Ako se prethodnu noć nisi sama sjetila otići u prodavnicu, doručka neće ni biti. Ne čeka te ni ručak. Dođeš kući s fakulteta, jedva stojiš na nogama dok se u šerpi na šporetu do raspada krčkaju makarone od kojih će pola ostati zalijepljeno za dno jer ti ne znaš šta je tačno lagana vatra u “kuhati na laganoj vatri”. Dok ručaš kašu od makarona, u tanjir ti padaju suze. Još do jučer, nervirale su te priče roditelja i prenemaganje mlađeg brata koje slušaš tijekom ručka. Sad slušaš samo tišinu. Odjednom, sva tvoja bijela odjeća postala je svijetloroza. Onaj vuneni džemper veličinom sada pristaje djetetu od osamnaest mjeseci. U kupatilu ti je mrak jer ne znaš kako odvrnuti plafonjeru da promijeniš sijalicu. Noću kad legneš, pokrivaš stopala da te ne bi ščepalo čudovište koje sada živi ispod tvog kreveta, jer svi znaju da čudovišta žive samo ispod kreveta ljudi koji žive sami.
Odjednom, tvoje kolege više nisu tvoji rođaci, tvoji prijatelji iz vrtića, tvoje komšije. To su neki nepoznati ljudi, pametniji i bolji od tebe, iz težih škola i s više diploma, ili samo s više napuhanim egom. Tvoji profesori nisu tvoja tetka, majka tvoje srednjoškolske ljubavi, prijatelj tvoga oca. To su neki strašni, nepoznati ljudi, koji su išli u školu trideset godina, zbog njih se kući s vježbi vraćaš oznojena do struka, dok ti suze bijesa frcaju iz uglova očiju. Jer, toliko si učila za ta dva boda, a dobila si samo pola.
Odjednom, ti moraš naučiti gdje se u gradu nalazi naplatno mjesto za bilo koji račun. Novce za račune moraš pažljivo odvojiti, prebrojati i ni slučajno zaboraviti odnijeti na šalter, inače ćeš ostati bez struje. A struja nije toliko ni važna, koliko je važan internet, koji ti, kad dođeš u praznu i tihu kuću i zatvoriš za sobom vrata, jedini daje osjećaj konekcije s vanjskim svijetom.
Odjednom, gdje god ideš, potreban ti je tramvaj ili trolejbus, u njima je gužva, puni su džeparoša, prljavi su, ne dolaze na vrijeme i često staju. Ako želiš stići donekle, morat ćeš tražiti imena tramvajskih stanica na Googleu, jer ne razumiješ razliku između Alipašinog polja i Alipašinog mosta.
Odjednom, ti se osjećaš sama na svijetu. Tvoje društvo ima novo društvo. Tvoja najbolja drugarica na svom fakultetu ima novu najbolju drugaricu. Tvoj momak iz srednje škole ima novu osobnost. Tvoj život ima novi život. I ti ne znaš ko si.
A onda, odjednom, vrijeme ubrza. Kotrljaju se dani, sedmice, mjeseci, godine. Ona preplašena djevojčica što se na početku bojala svoje sjene kad se s prvim mrakom vraća kući, sada hrabro gazi sama ulicom u tri ujutro. Ona mijenja sijalice, osigurače i zna za koji šaraf joj treba krstasti šarafciger. Kuha domaću supu koja miriše baš kao mamina i štirka svoje košulje. Zna u koje vrijeme je najmanja gužva na kojem šalteru i koliko tačno minuta treba da se pređe pet tramvajskih stanica. Ona zna da joj niko više ni za šta ne treba i da sve može sama. Ona zna da se bez svakoga može živjeti. Ona je već jedan korak od toga da ispuni svrhu svog dolaska.
Ona je Provincijalka. Tako je zovu oni čiji su djedovi sagradili taj veliki grad i oni što su pohrlili da se tu dosele čim su se digle prve barikade. I tu etiketu nosi kao krunu, koju će, kad dođe vrijeme, ponovo spakovati u kofer s kojim je, sad već davno, došla da postane Neko, i ponijeti je negdje daleko. Ta je kruna samo dio onog što nju čini njom, i zbog čega je ona, zapravo, uvijek i bila Neko. Neko koga zbog toga vole Oni.
Oni u kostimu vječnih dječaka, što smišljaju kako da prodangube dok ona ne sleti niz hodnik…
Znate već.