Poljsko cvijeće

Drugog maja 2013. godine prvi put sam došla u ulicu Avde Jabučice 21.
Bio je to kratki dio jednosmjerne ulice, s niskim zgradama s jedne, a gustim drvećem, što je djelomično zaklanjalo pogled na Marijin Dvor, s druge strane.
Sjećam se, izašli smo iz auta, tata, mama i ja, na sarajevsko sunce koje je stvaralo ugodnu temperaturu. Zeleno lišće lagano se njihalo na povjetarcu, pod kristalnoplavim nebom koje je najavljivalo ljeto. Sa štrika jednog od stanova, mirisao je veš na poljsko cvijeće.
Stan u koji smo ušli bio je smiješno malen, za nekoga ko je čitav život živio u prostoru gdje su komotno mogle stati četiri osobe. Sve je bilo skoncentrisano u četiri ugla – u jednom čajna kuhinja, u drugom radni kutak, a nasuprot minijaturna dnevna soba s televizorom. Tačno onoliko koliko je prostora nekome potrebno da sebi stvori kutak na početku odrasloga života. Veliki prozori činili su mali prostor veselim i punim svjetla. Širom sam ih otvorila i pogledala u Sarajevo, koje se preda mnom prostrlo kao na slikarevom platnu. Čuo se žamor ljudi na Marijin Dvoru, tramvaj je kloparao, gmižući sporo poput gusjenice, bučno su zvonila zvona crkve Svetog Josipa. U daljini, zgrade su se načičkale poput mrava, i pogled je vodio sve do Igmana, iza kojeg će se, kasnije ću saznati, izgubiti Sunce u sumrak. Veselo su zapjevale ptičice u drveću kroz koje su svijetlila stakla nekadašnjih Mome i Uzeira, i u tom trenutku, znala sam – baš ću ovdje živjeti. 

Zaštitnik Avde Jabučice 21c bila je moja komšinica Sena. Bila je to žena u srednjim pedesetim godinama, kratke sijede kose i intenzivno zelenih očiju, s cigarom koja je, vječno ispušena do pola, visjela s jednog ugla usana. Njen dan počinjao je ranim jutrom, kad se, kroz otvoren prozor, moglo čuti zveckanje džezve i fildžana za kafu. Kod Sene se uvijek, što bi se reklo, našao i “fildžan viška”, za one koji bi usput prošli i zazvali njeno ime ispod prozora visokog prizemlja, samo da je pozdrave. Bila je glasna žena, jedna od onih koje životne nedaće izvana ojačaju, a unutra, ispod mnogo slojeva fasade, ostane srce od vate, koje bi, da ih nije upilo, prepuklo od isplakanih suza. Za svoju sijamsku mačku, koja se provlačila između njenih stopala, stalno je zapinjala, te je često psovala i nazivala pogrdnim imenima. Iza zavjesa s ružičastim tufnama, ja sam se smijala Seni i njenoj mački, koje jedna bez druge nisu mogle, iako je mačka njoj podapinjala, a ova nju “častila” najgorim karakterno – moralnim osobinama. Često se cijela ulica orila pjesmama Zdravka Čolića s radija, s kojim je Sena pjevala u glas dok je čistila kuću, glancala prozore i na njih redala jastuke da se prozrače. Ili dok je širila veš na štrik. Miris Seninog omekšivača na poljsko cvijeće, koji me dočekao kad sam prvi put kročila nogom u ulicu, pratit će me do dana današnjeg. Svaki put kad bih se vratila u Sarajevo iz Travnika, ili kada bih se jednostavno vraćala s fakulteta, na ulazu u ulicu dočekao bi me taj miris, i ja znala – kod kuće sam.

Moja prva jesen u Sarajevu došla je i prošla. Opalo je gusto lišće s drveća i sad su se stakleni divovi jasno mogli vidjeti s moga prozora. Na baštenskim stolicama ispred male zgrade, gdje su stanari često sjedili i pili kafu, koristeći ih kao zamjenu za balkone koje nisu imali, više se nije moglo sjediti zbog hladnoće. Navečer, kad bih otvorila prozore prije spavanja, na Seninom prozoru mogla sam vidjeti odsjaj njenih očiju i svijetleći vrh izgarajuće cigare. Jesen je ubrzo zamijenila teška zima, sa smogom zbog kojeg je vidljivost noću bila ni dva metra, a ona je i dalje u majici kratkih rukava pušila na prozoru.
Kad se počelo rađati proljeće, Sena je najednom usporila. Nije ju se više moglo vidjeti kako šlaufom na travnjaku pored zgrade pere ćilime, bosa, ni kako mete ulicu i psuje mačku, prijeteći joj da se vrati u kuću. Samo je i dalje sjedila uz prozor, u crvenom kućnom ogrtaču s cvjetovima, i dalje pušeći, i zamišljeno gledala u daljinu. I sve je nekako utihnulo. Jednog popodneva, vraćala sam se kući s fakulteta. Dočekala me naša mala ulica prepuna automobila parkiranih jedan za drugim, tako da se jedva pokraj njih moglo proći. I znala sam, nije je više bilo.

Sena je otišla potpuno suprotno onome kako je živjela – povučeno i u tišini. Odjednom, svanulo je jutro, i u njemu više nije bilo nikoga da pjeva Čolu, dovikuje se s komšijama, psuje mačku i za sobom širi miris cigara. Kao da je neko ukrao.
Noć prije nego će otići Sena, otišla je i njena mačka. Samo se sklupčala i zatvorila oči. Rekoh vam, jedna bez druge nisu mogle.

Danas, ja živim na šestom spratu osmospratne zgrade, dva naselja dalje od Avde Jabučice 21c, gdje se komšije ne poznaju, a ponekad jedni drugima ne znaju reći niti dobar dan. Odavde ne vidiš Momu i Uzeira, već ljude u zgradi prekoputa kako kuhaju, gledaju televizor, svađaju se i smiju. Piju kafu na svojim velikim balkonima i na njima suše veš, opran omekšivačem čiji miris iz daljine ne možeš osjetiti. Mnogo je godina prošlo od tog majskog jutra 2013. godine, nove uspomene zamijenile su stare, ali i dan – danas, kada svratim u svoju staru ulicu, u nosu osjetim miris Seninog omekšivača.
I nasmiješim se, pomalo sjetno, i pogledam u kristalnoplavo nebo, gdje Sena i njena mačka sada provode dane, u ljubavi i svađi, i sve oko njih je jedna velika livada poljskog cvijeća.

U to sam sigurna.