Ovo je priča o njima

Oktobar 1989.

Vozač trolejbusa naglo je zakočio. Svjetina na vratima gurkala se međusobno; neki je čovjek psovao, u daljini je neko dijete plakalo. Uspjela sam se izvući iz gužve i laganim korakom zaputila prema Skenderiji. Rominjala je kiša i na sivom betonu već se vidio pokoji opali list. Prešla sam Eiffelov most, gledajući kako se niz Miljacku prostiralo Sarajevo; rijeka je nečujno žuborila kao i prethodnih deset hiljada godina, odnoseći vrijeme i trenutke sa sobom. Stajali ste kraj Tete Razapete; vas dvojica. Njega sam znala godinama, tebe nikada do tada nisam vidjela. Licem ti se razlijevao šeretski osmijeh, crna kosa nehajno je padala preko čela, preko širokih pleća zategnula se texas jakna. Dok smo se upoznavali, rekla sam da mi je drago. Ti si rekao da ti je bezveze da govoriš da ti je drago što si me upoznao – pa to govoriš svakome! Do Kamernog teatra hodali smo pola sata, jer si putem zastajao da se pozdraviš sa svima znanim i neznanim, a on te branio dok sam ispod glasa siktala zbog nogu mokrih od kiše.
Sjeli smo tu noć u kafiću Kamernog teatra, započeli razgovor i nikada ga nismo završili.

Proljeće 1991.

Trčim niz stepenice Filozofskog fakulteta. Stojiš, naslonjen nogom na zid pokraj ulaznih vrata. I dalje se šeretski smiješ, samo je taj osmijeh meni sada najpoznatiji na svijetu. Oko nas vreva, galama, proljeće je, sve miriše na mladost. U mojoj glavi Balaševićeva “Provincijalka”.

“…i opet bih smislio kako da prodangubim, dok ona ne sleti niz hodnik
studenjaka…”

April 1992.

Zvoni stari telefon u mojoj podstanarskoj sobi.
“Upali televizor”, kaže nana “Kod vas je rat”.
Nehajno se smijem.
“Ma kakav rat, nano?! Pa ne možeš ti bolje znati iz Niša nego ja u Sarajevu”.
“Upali televizor, sine. Gotovo je”.
Silazim kod stare majke u prizemlje. Ona sjedi u fotelji, obučena u svoje dimije, kose pokrivene maramom i škilji kroz svoje dioptrijske naočale u vezeni goblen. Palim televizor.
“Šta je bilo, dijete?”, pita ona.
Polako sjedam kraj nje, gledajući kako se Sarajevu približavaju tenkovi.
“Rat”, kažem.
Majki, osamdesetogodišnjakinji koja je u Drugom svjetskom ratu izgubila cijelu porodicu, vezeni goblen pada na pod.
“Samo da Drina krvava ne poteče”, šapuće.

*

Pakujem stvari, grozničavo. Bacam ih jedne na druge kao domine. Majice, džemperi, knjige, knjige, knjige. Kišobran. Čizme. Knjige. Neseser. Knjige. U ručnu torbu stavljam indeks i još nekoliko najosnovnijih stvari. Osvrćem se preko ramena, bacajući pogled kroz prozor na njih, kako naoružani hodaju oko kuće, razmišljajući šta bi sa mnom bilo kada bi ušli.
Žurno otvaraš vrata sobe i govoriš: “Vrijeme je”.
Trčimo Ljubljanskom, pa Zagrebačkom, do Vrbanja mosta. Ideš ispred mene, vukući me za ruku, kao dijete. Na mostu preskačem preko lokve krvi. Tu je jučer poginula Suada. Stati u tu lokvu bilo bi skrnavljenje njenih dvadeset i nešto godina.
Na Željezničkoj stanici slio se sav svijet. Voz je prepun i tvoj cimer i ja nekako ulazimo, ali ti ostaješ. U sebi tonem, ali za to nema vremena: spuštamo veliki prozor i pomažemo ti da se kroz njega popneš u kupe. Lokomotiva vrišti i kreće voz: posljednji koji će izaći iz Sarajeva u naredne četiri godine.
Iza sebe ostavljamo život.

Oktobar 1992.

Dok vani padaju granate, mi plešemo. Svira “Hajde da ludujemo ove noći”. Moj kostim je sašiven od svilene bijele posteljine. Desna cipela mi je broj 39, a lijeva 38,5. Sve ostale djevojčice na svijetu nikada nisu zamišljale da će se ovako udati.
Ali ja nikada nisam bila sve ostale djevojčice.

Februar 1993.

Ispred Policije stojim i mašem odlazećem kamionu. Lomim prste. Odmahuješ mi, mršave ruke vire ti iz rukava vojne uniforme.
Na licu ti se razlijeva šeretski osmijeh.

Septembar 1994.

Držim je u rukama.
Zove se onako kako sam prije stotinu hiljada godina, prije petsto proživljenih života, prije milijardu granata, prije nego što su došli gladni i hladni ratni dani koji se nisu mogli prebrojati, zapisala u svojoj studentskoj teci. Nosi tvoje prezime.
I ono je u teci pisalo…

Decembar 2017.

Kroz prozor stana u Avde Jabučice gledam kako na tlo padaju pahulje. Savršenu bjelinu ometaju samo svjetla Unitica i SCC-a koja trepere kroz maglu. Ona pere suđe, okrenuta leđima, i brblja, svojim veselim glasom, priča o životu, o fakultetu, o momcima s kojima se nalazi kraj Tete Razapete.
Na kauču čitaš vijesti i praviš se da je slušaš. Gledam te krajičkom oka i smješkam se njenim pričama. Tebi se na licu razlijeva šeretski osmijeh. Okrećem se i nastavljam gledati kroz prozor. Kroz ogoljele grane vidi se Marijin dvor, sve do Vrbanja mosta.
Do mosta Suade i Olge.
I mislim – prošlo je dvadeset i osam godina. Nikad nismo završili onaj razgovor iz Kamernog teatra. A prošao je rat. Prošao je cijeli jedan život. Mi i dalje razgovaramo…

Pobijedili smo.