Oluja

Nebo se tog popodneva otvorilo. Kiša je svom snagom udarala po kaldrmisanim stepenicama koje su se spuštale od naše kuće sve do ceste koja je vijugala uz kanjon Neretve. Crne oblake parale su munje, naizmjenično osvjetljavajući nebo kao da neko pali i gasi lampu. Ono malo turista što se vrzmalo tog jutra oko kule, nestalo je s prvim znacima oluje. Stari grad bio je pust. Pokisla crna mačka stresla se prije nego što će se sakriti ispod stepenica u avliji. Vjetar je puhao, na što su stare ograde ispred kuća u komšiluku odgovarale jezovitom škripom. Sjedila sam uz prozor i plela. Voljela sam plesti, stvarati nešto ni iz čega, diviti se iglama koje su, vođene mojim rukama, plesale i za sobom povlačile vunene niti. Dok sam plela, svaki čas sam pogledavala kroz prozor, kao da nekoga čekam. A nikog nije bilo u ovom gradu duhova. Svi su odselili. Ostalo je samo nekoliko porodica, sveukupno petnaestak ljudi, koji su i dalje prkosili zubu vremena, odbijajući da se presele u neki od susjednih gradova, u betonsku civilizaciju, daleko od kamenja starog grada i kaldrmisanih uličica. Skoro sve kuće bile su napuštene i noću je svjetlo dolazilo samo od restorana koji se nalazio dolje, uz samu cestu, pružajući okrepu putnicima koji bi stali da se odmore od vožnje, i kasnije nastavili ka svom odredištu, ne osvrćući se. Svi su odlazili; ja sam se vratila. Nakon godina i godina izbivanja od kuće i školovanja na dalekim mjestima, jednog jutra zazvonio je telefon i sve se promijenilo. Šteta sto se to moralo desiti da bih se vratila. Bilo bi bolje i lakše da mi je pomisao nekad davno došla sama i tad bi se, možda, nešto i spasilo. Ali, nije, i ja sam morala naučiti živjeti s tim.

Umrla je u junu. Ustala sam to jutro i skuhala kafu u lončiću, sjedeći na tabureu uz balkonska vrata, u kućnom ogrtaču, s jednom nogom savijenom pod sobom. Kafa se hladila na prozorskoj dasci, cigara dogorijevala u pepeljari, a kroz prozor je dopirao miris ljeta i cika djece što su se igrala na jutarnjem suncu. Zazvonio je telefon. Sjećam se kako sam skočila, prenuta iz svojih misli, i sve su mi se dlake na tijelu nakostrijesile.  -“Hello?”. -“Ja sam”. Prišla sam balkonskim vratima i naslonila čelo na hladno staklo. – “Izvoli”. – “Mama je umrla”.

Neko dijete od otprilike pet godina stajalo je dolje, na ulici, dok je pred njim čučala mlađahna zena, vežući mu tenisice. Ustala je i prošla mu rukom kroz kosu, a on joj se objesio oko struka. Ništa nisam rekla. “Jutros su je našli u kadi. Kažu da je bio srčani udar”. Ništa nisam rekla. “Dženaza će biti u petak. Večeras dolazim iz Minhena”. Tišina je nastupila, s obje strane linije. Opet ništa nisam rekla. “Moje saučešće”, rekla sam. “Hvala, također”, odgovorio je. Spustila sam slušalicu i vratila se na tabure. Dim iz lončića sve se sporije dizao, a u pepeljari je posljednja iskra vatre slabasno zatitrala i dogorjela. I samo tako, više je nije bilo.

I tako sam se vratila kući iz Dablina. Odmah ujutro poslije dženaze, moj brat se vratio svojoj porodici u Minhen. Otac je otišao prije njega, da ne bi morao ostati nasamo sa mnom, vjerovatno se plašeći da si nećemo imati šta kazati, baš kao ni prethodnih deset godina. Nije mama umrla od srčanog udara. Mama je umrla od tuge. Od tuge i od samoće. I što smo je svi ostavili. Brat, da se oženi u Minhen, ja, da specijaliziram u Dablinu, otac, zbog dvadeset godina mlađe. Više nije za koga imala mirisati pita iz rerne, omekšivač sa štrika na verandi ni cvijeće u avliji. Više nije imala za koga živjeti.
Došla sam na dva dana i ostala dva mjeseca. U toj kući duhova, u kojoj su stepenice ponekad škripale, što od starosti, što, možda, od nesmirenih duša; u ovom gradu duhova, gdje više nije bilo nikoga, a meni je bilo svejedno. Voljela bih da sam bila sama na svijetu.
Komšije nisu ništa pitali. Svi su sve znali i vjerovatno su mislili da sam na godišnjem odmoru ili na bolovanju, pokušavajući se oporaviti od majčine smrti. U njihovim očima nisam vidjela osudu ni prešućene komentare da se nemam od čega oporaviti – pa i ja sam je, između ostalih, tako mladu u mezar poslala – samo neko daleko razumijevanje. A to je bilo gore od osude.
I tako su prolazili dani. Prvo sam čitala o kardiohirurgiji, a onda više nisam. Tome, što me čeka negdje tamo daleko, možda se nikada neću vratiti. Onda sam pisala, ali riječi više nisu išle tako lako kao nekad. Zastajale su u mojoj olovci, kao u mom grlu, kao da ne znam šta bih rekla, a imala sam toliko toga za reći. Onda sam sadila cvijeće, ali je umiralo. Umiralo je kao da je znalo da ovdje više nema života.
Mobitel je zvonio i zvonio i zvonio. John je zvao mnogo puta, ali mu se nisam javljala. Naposlijetku mi je dosadilo svijetljenje ekrana svaki put kad nazove, pa sam aparat ugasila i ostavila u ladicu.
Onda sam počela plesti. Plela sam i plela. Džempere i čarapice. Za Emirovu djecu. Otići ću da ih posjetim prije nego što se vratim u Dablin. Stefani me već nekoliko puta molila preko telefona da dođem. Brat ti je, šaptala je da je Emir ne čuje, i bit će ti žao. Bit će vam oboma žao. Dođi zbog djece. Moraju upoznati tetku.
Iz mojih igala upravo je izlazio jedan prelijepi svijetloplavi džemper. Janu će sada tri godine. Sigurno da će mu ovaj džemper biti taman. Možda će mu i dobro stajati. Jednom sam vidjela sliku. Imao je plave oči kao Emir. I kao otac.
Noć se spuštala nad Hercegovinu. Oluja je i dalje bjesnila, a sumrak činio prizor još sablasnijim, i premjestila sam se s prozora u fotelju u dnevnoj sobi, gdje je mama inače sjedila i čitala. Spustila sam pletivo u krilo i protrljala oči ispod dioptrijskih naočala. Pitala sam se kako je moj život mogao poći ovoliko po zlu.
Negdje u blizini, grom je udario, i vrane koje su se skupile na žici, od straha su se grakćući razbježale. I ja sam se prepala i pomislila da bih možda trebala upaliti televizor, čisto da razbije ovu gustu tišinu koja me gušila.
U tom trenutku, na vratima se oglasilo zvono. Srce mi je udaralo toliko da se čulo gotovo kao i kucanje zidnog sata. Ko bi mogao biti ove rane subotnje noći? Ko je znao da postoje moja vrata?
Došla sam do ulaznih vrata, pomalo drhtureći, i kroz špijunku vidjela kako neki momak stoji u avliji, mokre odjeće slijepljene uz tijelo, dok mu se kiša slijevala niz lice i kosu.
Otvorila sam vrata i provirila.
“Oprostite”, viknuo je on, trudeći se da nadglasa kišu “Rijeka je poplavila cestu, a meni je puknula guma. Stao sam tu uz restoran, ali tamo nema nikoga. Moj telefon nema signala, mogu li obaviti poziv od vas? Nisam nikakav manijak, časna riječ”. I digao je ruke u zrak, kao da se predaje.
Ne znam zašto, možda zbog dobrog odgoja, možda zbog usamljenosti, rekla sam mu da uđe. Znala sam da to nije dobar potez, u olujnoj noći puštati potpunog stranca u kuću, ali meni je bilo svejedno za sve, pa i za vlastiti život. Negdje u blizini, udario je grom. Svjetla su pomalo zatreperila, a potom je nastao potpuni mrak.

*
Na stolu je gorjela svijeća. Plamen je osvjetljavao sobu onoliko koliko mu je njegova veličina dozvoljavala, bacajući treperave crne sjenke po zidovima. Sjedila sam u majčinoj fotelji; on na kauču prekoputa mene, u Emirovim hlačama i dukserici. Ništa se nije čulo, osim kiše koja je tukla po prozorskim daskama. Struja nije dolazila, a ni telefonski signal. Činilo se da smo odsječeni od svijeta, stari grad, ovaj stranac, što je sjedio u dnevnoj sobi mojih roditelja gdje smo nekoć, kad smo još bili porodica, provodili zajedničke noći, i ja.
Šutjeli smo, dok nisam prekinula tišinu, upitavši potpuno slobodno:
“Kuda si pošao?”.
Slegnuo je ramenima i dignuo obrvu.
“Nemam pojma”, odgovorio je. Nastupio je trenutak tišine, a on je zatim zagnjurio lice u šake i kroz isprepletene prste prošaptao:
“Ja više nemam nikoga”.
Gledala sam u čudu u tog čovjeka, odraslog, a tako isprepletenog na mom kauču, poput djeteta koje se svakog trenutka spremalo zaplakati. Oluja napolju nije bila ni blizu onoj koja je bjesnila u meni. Osjećala sam se kao da ću eksplodirati.
“Moja majka se ubila”, rekla sam.

*
Plamen svijeće obasjao mu je plave oči, koje su sada plamtjele poput sunca koje se, na zalasku, utapalo u moru.
“Kad?”, pitao je kroz šapat, a negdje u blizini opet odjeknuo grom.
Nasmijala sam se, histeričnim, ludačkim smijehom.
“Prije dva mjeseca. Nikom ovo nisam rekla. Nikad ovo nisam izgovorila naglas”.
Na njegovom licu nije se moglo vidjeti sažaljenje, pa mi je laknulo. Imao je upitan izraz koji me podsjećao na moj kada je on rekao da više nema nikoga, više iz zanimanja zašto to baš njemu govorim, nego iz znatiželje kako su se stvari odigrale.
“Žao mi je. I ja sam izgubio roditelje”, rekao je “Doduše, nekad davno”, dodao je brzo, kao da će taj podatak učiniti moju bol superiornijom nad njegovom.
Gledala sam kroz prozor u crnu noć. On je gledao u mene. Šutnja je zvonila. Ustao je i u dva koraka našao se pokraj mene. Nisam se trznula. Sjeo je na pod pokraj fotelje, uzeo me za ruku, i rekao:
“Reci mi. Sve mi reci”.

*
“Nekad davno, prije deset godina, zgazila sam žabu. Bila je to malena žaba, skakutala je oko neke bare na stepenicama odmah uz kulu. Osjetila sam nešto pod patikom, sklonila nogu da vidim na šta sam to stala, i ugledala je. Poravnala sam je sa zemljom kao tetovažu. Nakon toga, popela sam se na kulu i gledala krajolik. Razmišljala sam o svom dotadašnjem životu i kako će se stvari promijeniti ubrzo, kada odem na fakultet. Radovala sam se promjeni i odlasku iz ovog malog kamenog mjesta iz kojeg su svi odlazili i niko se nije vraćao. Bilo nas je sve manje i manje i grad je ličio na neko mjesto gdje žive još samo duhovi zbog kojih trijemovi noću škripe, a teške čelične halke udaraju o drvena okna. Počeo je padati mrak i krenula sam se spuštati natrag prema kući. Na putu sam naišla na staru komšinicu, koja je sjedila u plastičnoj stolici za okruglim stolom ispred svoje kapije. ‘Jesil’ se to opet verala gori?’, upitala me, guleći jabuku. ‘Jesam’, odvratila sam kroz smijeh ‘I zgazila sam žabu. Na svakom su koraku, vjerovatno se množe u onoj vodi ispod kule’. Spustila je nož i jabuku na stol, zaškiljila u mene i rekla: ‘Ništa to ne valja. U akšam si hajvana ubila. Neće to na dobro’. Nastavila sam ka kući, razmišljajući kako stare žene vremenom postanu lude i vide nesreću u zgaženoj žabi.
U avliji su, za starim drvenim stolom, sjedili otac, majka i Emir. Smijali su se, njihov smijeh zvonio je kaldrmom, dok su lijegale na počinak posljednje sunčeve zrake.
U oktobru sam otišla na studij medicine. Kažu da doktor nije ništa postigao ako ne napravi novog doktora, a s obzirom da moj brat nije htio čuti da se bavi ičim u životu što uključuje krv, na mene je palo da nastavim porodičnu tradiciju. Otac se nije previše bavio mojim studijem, u posljednje vrijeme sve češće je bio zabrinut i dalek, što smo majka i ja pripisivale dugim dežurama u bolnici u obližnjem velikom gradu. Sjećam se, kad sam krenula, majka je gorko zaplakala, pokrivši usta dlanom. Upitala sam šta joj je, pobogu, pa već je jedno dijete prije nekoliko godina ispratila na studij, a i ne idem preko svijeta, samo je dva sata daleko, dolazit ću često kući. ‘Nikad se ti nećeš vratiti’, rekla je.
Te godine je u novembru pao snijeg kakvog niko nikad nije zapamtio. Krenula sam tog petka kući, autobus se jedva probijao uskom cestom uz Neretvu, kao razrijeđenu, svijetlozelene boje u kojoj su se ogledale bijele krošnje drveća. Penjala sam se kaldrmisanim stepenicama prema kući, posklizujući se na svaka dva koraka. Očevog automobila nije bilo, što je bilo čudno, jer on nikada nije dežurao petkom. Pozvonila sam, i kad je majka otvorila, jedva sam se suzdržala da ne ispustim krik. Njene zelene oči virile su iz duplji kao kod aveti. Sijedi pramenovi probijali su se kroz ostatke nekada savršeno ofarbane mahagonij kose. Tanke ruke virile su iz rukava preširokog kućnog ogrtača, završavajući nenalakiranim, izgriženim noktima. Ušla sam u kuću i ništa mi nije bilo jasno. Bila je mukla tišina, televizor je bio ugašen, na stolu pepeljara puna opušaka, pokraj fotelje gomila nabacanih knjiga koje je čitala. ‘Otišao je’, rekla je samo, sjedajući u fotelju. Polako sam spustila torbu pokraj ulaznih vrata, skidajući kapu s glave. ‘Ko je otišao?’, upitala sam. ‘Tvoj otac. Otišao je’. I vrisnula je, dugim, teškim jecajem, presamitivši se preko koljena i obrglivši samu sebe rukama. Otac je posljednjih godinu dana imao ljubavnicu. Majka je slutila, ali nije imala dokaze, sve do dana kad je došao nakon četrdeset i osam sati dežure i rekao da je njegova mlada kolegica, kojoj je mentor na specijalizaciji, trudna. Nosi njegovo dijete i njih dvoje će se vjenčati prije nego što znakovi trudnoće postanu vidljivi. Majka je oprala sve njegove stvari, ispeglala ih i uredno složila u kofere. Prebrisala sve njegove sitnice, sve knjige koje je posjedovao, i zapakovala u kartonske kutije. Pomogla mu da sve stvari spakuje u svoj terenac. Na vratima potpisala papire za razvod. Rekla mu: ‘Nek’ ti bude s hajrom’. Zatvorila vrata i otišla da se raspadne. Emir i ja nismo ni slutili. Nisam mogla ni zamisliti kako će njemu to pasti. On je bio taj koji je bježao iz kuće svaki put kad bi između roditelja postojao i najmanji znak svađe. Kasnije mi je priznao da je to bilo iz straha da će se razići i da ćemo nas dvoje ostati sami, a razapeti na dvije strane. Moj mobitel je zvonio mnogo puta te večeri. Otac je zvao, i zvao, i zvao. Nisam se htjela javiti. ‘Otac ti je’, rekla je majka naposlijetku, povlačeći dim cigare s čijom se sivom bojom stapala njena pojava ‘Idi’.
Sišla sam do restorana uz cestu, gdje je stajao parkiran njegov automobil. Zbunio se kad sam prišla, očekujući valjda da ću ući unutra i da će sve biti kao nekad. Da će očeva mezimica tek tako prihvatiti što je on zgazio sve što smo gradili, topli dom, ljubav, porodicu. Da će preći preko svega i radovati se novom bratu ili sestri, začetom na nekom krevetu u sobi za dežure, u dugim noćima gdje se samo čuje zujanje neonskog svjetla. Nakon cijele minute, izašao je iz auta. ‘Sine…’, počeo je, ali ga je prekinuo moj glas, koji je rezao sniježnu mećavu oštrije od minusa koji je ledio vrh nosa i stvarao trnce u usnama. ‘Ti više nisi moj otac’, rekla sam mirno. Oči su mu se raširile i njegov bol bio je gotovo opipljiv. ‘Nemoj me zvati. Nemoj dolaziti. Nemoj mi se obraćati. Zaboravi da si imao kćer’. Lice mu je bilo sve bljeđe i bljeđe. ‘Prokleti bili’, prošaptala sam i pljunula mu pred noge.
Prošle su tri godine. Ljeto je bilo, sjećam se, i mama i ja sjedile smo u avliji. Ona se fizički pomalo vratila naono što je nekoć bila, više zbog mahale, nego zbog sebe. Nije mogla podnijeti da je iko sažalijeva. U to vrijeme, već sam rjeđe odlazila kući. Emir je već neko vrijeme radio u njemačkoj ambasadi, gdje je upoznao Stefani. Ubrzo se uselio kod nje, a mene ostavio da živim sama u našem studentskom stanu, što mi je savršeno odgovaralo. Tako smo bili samo knjige i ja, a one su bile jedina stvar u mom životu prema kojoj nisam osjećala tsunamije bijesa. Kad se selio, na vratima je rekao: ‘Hvala Bogu pa idem. Ne mogu te više gledati. Svaki put kad te pogledam, sjetim se njih dvoje’. I otišao je.
To jutro, čulo se da gornjom stranom kući prilazi automobil. Bio je to Emir. Mama je skočila od radosti, došao je njen sin, koji je u posljednje tri godine dolazio samo za Bajrame. Mene je obuzela zla slutnja. Izašao je iz auta i krenuo prema nama. Mama je raširila ruke i pošla mu u susret. ‘Ko je majci svojoj došao…’, viknula je, a Emir je samo dignuo ruku za znak ‘stop’. ‘Došao sam da kažem zbogom’, rekao je ‘Stefani i ja selimo se u Minhen’. Više se i ne sjećam svega. Emir je rekao majci da ih oboje mrzi. Njega, što je učinio što je učinio, nju, što nije bila dovoljna dobra da ga spriječi da to učini. Znam da je majka vrištala i vukla ga za rukav. Govorila mu da ne može tek tako, iznenada, otići, da je ne može i on ostaviti, njen sin, njena najveća ljubav. Preklinjala ga je da razmisli i da nam barem svima da vremena dok se ne priviknemo na to da odlazi. Kao da svi nismo bili svjesni da je on otišao istog onog dana kad i otac. Nakon toga, majka više nikad nije bila ista. Kopnila je, kopnila, i naposlijetku okopnila. Nisam znala kako da se nosim s njenom tugom. Sve sam pokušala, ali ništa nije pomagalo. Počela je živjeti u sjećanjima. Njena pojava i priča toliko su me opterećavale, da sam izbjegavala čak i telefonske razgovore. Zbog toga me strašno grizla savjest, tako da sam neprestano živjela razapeta između osjećaja krivnje i osjećaja olakšanja kad je nisam morala ni slušati, ni gledati. Smjenjivala su se godišnja doba, s njima i godine. Kuća je bila prazna i prašnjava, majka je uglavnom sjedila u fotelji i čitala, beskrajno je čitala, da više ne znam odakle je samo izvlačila sve te knjige. Završila sam fakultet i, neposredno nakon diplome, saznala da su suradnici mog profesora u Irskoj zainteresirani za istraživanje čija se tema poklapala s mojim diplomskim radom. Nisam htjela ići u Dablin. Nisam mogla majku ostaviti samu. Kad sam taj vikend došla kući, ona je bila napola luda. Gledala je kroz prozor i klatila se naprijed – natrag. Pokušala sam da razbijem tišinu i da joj ispričam za ponudu koju će odbiti. Mislila sam, bit će joj drago. To će joj dati do znanja da je nekome još uvijek stalo do nje. Da ne želim da bude sama i zaboravljena. Kad sam završila, ona se okrenula i pogledala me avetinjskim pogledom. Iz njenih očiju izbijala je beživotnost. ‘Idi’, rekla je ‘Meni je svakako davno otišlo sve što sam voljela’. Njene riječi presjekle su me kao hiljade čeličnih bodeža. Otišla sam i nikad se više nisam vratila. Život u Dablinu brzo je prolazio. Radili smo po dvanaest sati dnevno na istraživanju, uporedo sam specijalizirala i nije bilo mnogo vremena za razmišljanje. Vrijeme je letjelo i, odjednom, sve to što sam ostavila za sobom činilo se svjetlosnim godinama daleko. Dok jednog jutra, prije dva mjeseca, nije zazvonio telefon. Bio je to moj brat. Rekao mi je da je majka umrla od srčanog udara. Iste noći, vratila sam se kući. A na vratima, dočekao me hodža. ‘Da se mene pita, ja joj ne bih ni klanjao dženazu’, rekao je ljutito ‘Ni njoj ni ikome ko se umiješa u Allahovu volju’. Majka je prerezala vene. Ležala je u kadi, temperature vode namještene taman toliko da ne iskrvari ni prebrzo, ni presporo, i u oba zapešća nožem ucrtala po tri krvave linije. Jednu za oca, jednu za Emira. I jednu za mene. Poslije dženaze, krenula sam na kulu. U jednom trenutku, pogledala sam na kaldrmisane stepenice, i sjetila se kako sam zgazila onu žabu. Sjetila sam se i stare komšinice. ‘Ubila si hajvana na akšam’, rekla je ‘Neće to na dobro. I stvarno, od te noći, više nikad ništa nije bilo isto”.

*
Opet je zagrmilo negdje u daljini. Kiša je neumorno udarala po kaldrmi. Svijeća je dopola dogorjela. Tek sam tada primijetila da je već tri ujutro, a moja ruka i dalje je bila u njegovoj. Slušao me kako me nikad niko u životu nije slušao. A nikad me niko kraće nije poznavao.
“Moji su roditelji poginuli u ratu”, rekao je “Nikad ih nisam upoznao. Nemam ih za šta kriviti, osim što su umrli”.
Odmahnula sam glavom.
“Gdje si pošao večeras?”, upitala sam “Gdje po ovoj oluji?”.
“Da pobjegnem”, odgovorio je jednostavno “Od samoga sebe”.
Svadba je bila zakazana za tri dana. A onda se to jutro probudio, i na ogledalu u kupatilu našao post – it papirić. “Nije to to”, pisalo je. A bila je najbliže sreći što je ikad osjetio. Oca su ubili na liniji, majka je poginula u redu za vodu. Odrastao je kod tetaka, svačiji, a ničiji. Uvijek na teretu, nikad s osjećajem pripadanja. Sve dok nije upoznao nju. Volontirala je u dječijem domu, baš kao i on, u želji da pomogne djeci poput njega da se osjećaju voljeno i prihvaćeno. Imala je u životu sve što on nije, a njega je činila da se osjeća kao da je to njeno i njegovo. Mislio je, ona je porodica koju nikad nije imao. S njom će imati sve ono što je oduvijek želio. Mislio je, to je to. A onda je ustao tog jutra, našavši prazne police i ormare, i zaručnički prsten na komodi kraj uzglavlja. I poruku, da ipak nije bilo to to. Pa je sjeo u auto i pošao nikuda. Pošao je da pobjegne, od tog stana s praznim policama, od onog prstena što je sijao na komodi, od sebe samog. Ali od sebe se nikada i nikuda pobjeći ne može.
Sve mi je to rekao u toj olujnoj noći, bezbroj puta duže i bezbroj puta ljepše, onako kako ja nikad ne bih znala prenijeti na ovaj papir. Možda je to bilo i zato što sam u pola priče izgubila nit, gledajući u oči tog čovjeka, i pitajući se kako ga je olujna noć donijela baš meni, u ovaj mrtvi grad, u ovu mrtvu kuću, mojoj mrtvoj duši. Svijeća je dogorjela, a u sobu su počele padati duge, uske sjene zore. I kiša je stala, ostavljajući kaldrmu da malo predahne. Nebo se potpuno razbistrilo, oblaci razbježali, i sad se na plavetnilu vidjelo kako se gasi posljednja zvijezda. Izašli smo, hodajući po klizavim stepenicama, zaobilazeći bare do kule. U jednom trenutku, vidjela sam da ga nema i okrenula se. On se sagnuo i nešto uzeo objema rukama. Došao je do mene, držeći šake kao kuglu, i onda ih raširio. Na dlanu mu je stajala žabica, tiho i slabašno krekećući.
“Nisi ti kriva”, šapnuo je.
Naslonila sam se na mokri kameni zid, gledajući onu žabu kako polako hoda po njegovim dlanovima. I tako sam gorko zaplakala, da mi se činilo da će mi sva gorčina koju sam godinama skupljala u sebi, na oči izaći. Prišao je i zagrlio me, najčvršće što me ikad iko zagrlio.
“Nisi ti kriva”, ponovio je.
A ja sam jecala, iz duše, ma iz peta, jecala, jer sam tek tada shvatila, stvarno je više nije bilo.

*
Zatvorio je gepek.
“Mislim da bi to bilo sve”, rekao je, smiješeći se od uha do uha.
Bacila sam još jedan pogled na kuću. Iza zaključane kapije, ostao je zaključan stari život, nekad moj, sada se činilo kao da je bio tuđi.
Krenuli smo polako, niz Neretvu, a u retrovizoru se vidjelo kako iza kule zalazi sunce.
I to je ta priča, o tome, kako se nebo tog popodneva otvorilo, i spustilo na zemlju, u jednu kućicu u starom gradu, spas.
Kiša je odnijela sve što je prije toga bilo i podigla Neretvu, da nam, dok bježimo ka samima sebi, pokazuje put.