Oktobar
Znate li kako izgleda sarajevski oktobar?
Na uglu između Radićeve i Titove, miriše pečeno kestenje.
Kotači tramvaja stvaraju varnice u dodiru s tračnicama.
Gori Vječna vatra i oko sebe stvara izmaglicu.
Vjetar puše između austrougarskih zgrada na Ferhadiji i kotrlja se lišće.
Niz Štrosmajerovu odzvanja zvuk visokih potpetica na čizmama.
Na semaforima se nalaze parovi, grleći se kao da ne postoji sutra.
S prvim sumrakom, spušta se izmaglica.
Zvoni graja djece što se gurkaju na ulicama, vraćajući se iz škole.
Neko nekoga čeka kraj Tete Razapete, pušući u promrzle dlanove da ih zagrije.
Svjetluca Miljacka pod uličnim svjetlima što gore već u kasno popodne.
Smiju se djevojke u bež balonerima, sa šarenim maramama oko vrata.
I momci u đubretarcima žure, s rukama u džepovima.
I podsjeća oktobar na davne sastanke i rastanke.
Ovaj, pak, izgleda nešto drugačije.
Dok u kasno veče idem kući, klopara prazni tramvaj, a na ulici neki ljudi, tuđi i nepoznati, bez imena, zemlje i doma, kao da ne postoje.
Rijetkim prolaznicima u mraku vire samo oči i, kad bi s lica skinuli zaštitu od čudnog vremena u kojem živimo, sigurno se nikada ne bismo prepoznali.
Utihnula je graja djece, što drugu smjenu završavaju u svojim sobama, gaseći ekrane.
I niko se ne čeka kraj Tete Razapete.
Ipak, na uglu između Titove i Radićeve, miriše pečeno kestenje.
Svjetluca Miljacka pod uličnim svjetlima, sijaju zlatne hrpe na Vilsonovom.
Vjetar kotrlja opalo lišće Ferhadijom.
Šta god bilo, gori Vječna vatra.
I živi sarajevski oktobar.