Oktobar

Znate li kako izgleda sarajevski oktobar?

Na uglu između Radićeve i Titove, miriše pečeno kestenje.

Kotači tramvaja stvaraju varnice u dodiru s tračnicama.

Gori Vječna vatra i oko sebe stvara izmaglicu.

Vjetar puše između austrougarskih zgrada na Ferhadiji i kotrlja se lišće.

Niz Štrosmajerovu odzvanja zvuk visokih potpetica na čizmama.

Na semaforima se nalaze parovi, grleći se kao da ne postoji sutra.

S prvim sumrakom, spušta se izmaglica.

Zvoni graja djece što se gurkaju na ulicama, vraćajući se iz škole.

Neko nekoga čeka kraj Tete Razapete, pušući u promrzle dlanove da ih zagrije.

Svjetluca Miljacka pod uličnim svjetlima što gore već u kasno popodne.

Smiju se djevojke u bež balonerima, sa šarenim maramama oko vrata.

I momci u đubretarcima žure, s rukama u džepovima.

I podsjeća oktobar na davne sastanke i rastanke.

Ovaj, pak, izgleda nešto drugačije.

Dok u kasno veče idem kući, klopara prazni tramvaj, a na ulici neki ljudi, tuđi i nepoznati, bez imena, zemlje i doma, kao da ne postoje.

Rijetkim prolaznicima u mraku vire samo oči i, kad bi s lica skinuli zaštitu od čudnog vremena u kojem živimo, sigurno se nikada ne bismo prepoznali.

Utihnula je graja djece, što drugu smjenu završavaju u svojim sobama, gaseći ekrane.

I niko se ne čeka kraj Tete Razapete.

Ipak, na uglu između Titove i Radićeve, miriše pečeno kestenje.

Svjetluca Miljacka pod uličnim svjetlima, sijaju zlatne hrpe na Vilsonovom.

Vjetar kotrlja opalo lišće Ferhadijom.

Šta god bilo, gori Vječna vatra.

I živi sarajevski oktobar.