Ogledalo

Ona sjedi na klupi. Oko nje je gužva; u Drugoj gimnaziji je veliki odmor, i svi su pohrlili na februarsko sunce. Dječaci krišom pale cigaretu, djevojčice pokazuju jedna drugoj nečiji profil na Instagramu, neko dvoje grle se, naslonjeni na drvo na kraju parka. U Sutjesci staje autobus i ljudi izlaze, žure kao mravi, rasipaju se na sve strane, trčeći za životom. Ulicu, korak po korak, grabeći štapom, prelazi starac s francuskom kapicom na glavi, a uz njega, veselo dahćući, žuti pas lutalica. Na nebu se komešaju oblaci, čas skrivajući, čas otkrivajući, sunce koje neobično jako grije za ovo doba godine. Vjetar kotrlja prašinu i, usput bačene, otpatke po asfaltu. Dok ona sjedi na klupi.
Oko nje, prolazi vrijeme. Zaleđena je u trenutku, ali trenutak nije zaleđen oko nje; život ide, ne staje, i smrknut će dok tako sjedi, i ponovo će svanuti, Zemlja će se oko sebe okrenuti, i dan još koju minutu produžiti. Dvadeset i četiri su joj godine u dvije hiljade osamnaestoj. Iza njenog pogleda, zakucanog u travu ispred sebe, smješteno u sredinu njene glave, nalazi se ogledalo. Veliko, od stropa do poda, s lijepim izrezbarenim okvirom. Ona gleda u njega i analizira. Izgovorene riječi, urađena i neurađena djela, ljude i događaje, dobro i loše, svu sebe. I u njemu vidi…
Onaj dodatni sat koji nije smjela odspavati.
Onu noć kada nije smjela doći kući u pola četiri.
Onaj red čokolade koji nije smjela pojesti.
Ono trčanje koje nije smjela propustiti.
Onu lekciju koju nije smjela preskočiti.
Onu košulju koju nije smjela kupiti.
Onaj ručak koji joj nije smio izgoriti.
Onu drugaricu koju nije smjela izgubiti.
Onog momka kojeg nije smjela trebati.
One riječi koje nije smjela izgovoriti.
One stvari koje mu nije trebala napisati.
One ljude koje nije smjela odbiti za pomoć.
Onaj poraz koji nije smjela doživjeti.
Onu slabost koju si nije smjela dozvoliti.
Ono sve… Sve.
I dok se stišava žamor djece iz Druge gimnazije, autobus iz Sutjeske lagano kreće Alipašinom, starac i pas nastavljaju svoj put ulicom, a svjetlo na semaforu prelazi u crveno za pješake, oblaci se napokon potpuno razilaze i sunce sada nesmetano pada na cijeli park, ona se trza iz svog zaleđenog trenutka. Uzima ogledalo iz svoje glave i baca ga. Ogledalo pada na pod, park se ori od treska koji proizvodi, izrezbareni okvir puca, a na suncu, krhotine stakla presijavaju se poput malih dijamanata. Ona ustaje, zagladi rubove svog kaputa, i nagne se nad krhotine, znatiželjno. I vidi samo svoj odraz, umoran i iscrpljen, kako joj u fragmentima uzvraća pogled. Ogledalo je razbijeno, trenutak je odleđen, i sve je uobičajeno. Djeca su se vratila u školu, autobus je otišao, ulica je prazna. Ona žuri iz parka, slobodna od sebe same, dok joj se sunce zapliće u kosi, a pluća šire, da prime ovaj neobično topli zrak.
Žuri da oprosti sebi što nije lako imati dvadeset i četiri godine u dvije hiljade osamnaestoj.
Žuri da živi.