O raščerečenim dušama
Danas sam pokraj ceste vidjela raščerečeno tijelo goluba. Na sve strane bilo je perja, krvi i kostiju. A taj golub nekad je letio. Cijeli prizor podsjetio me na ljudsku dušu. Dok smo djeca, naš život sastoji se od maštanja i divljenja odraslima. Maštamo o onome što ćemo jednog dana postati kad narastemo, a odraslima se divimo zbog onog što oni već jesu. Dijete ne zna ništa ni o sebi, ni o drugome. Ili možda zna. I o sebi i o drugome. O sebi zna da može postati šta god želi. Pilot možda, ili astronaut, ili rock-zvijezda, samo ako bi električnu gitaru svirao onako dobro kao što svira onu plastičnu. O odraslima dijete zna da su uspješni samim time što su narasli. Dijete vjeruje u sebe i svoje sposobnosti sve dok mu jedan dan ne dođu odrasli i druga djeca što će jednom biti odrasli i počnu određivati šta ono to može, a šta ne. Te nije to za tebe, te šta će ti to. Okani se ćorava posla, treba u životu biti realan. Najčešće floskule koje slušamo dok odrastamo i tako počinje načinjanje dječije duše ili, ako ćemo po grčki, psihe. Čak i dijete koje u kući ima svu podršku, uslijed utjecaja šire porodice, poznanika, prijatelja, nastavnika, kolega iz škole, vremenom mijenja vlastitu sliku o sebi. Stavovi “kako on može, a ti ne”, na dijete djeluju od ranog djetinjstva, pogotovo ako je ono po prirodi perfekcionist. Tako ono počinje odrastati u strahu da ne izvjeri očekivanja drugih ili samog sebe, kad spozna da sigurno nikad neće otići u Svemir zbog one trojke iz matematike. Kako odrasta i postaje adolescent, ostaje mu samo da se prisjeća svoje nekad intaktne duše što je letjela maštajući, i živi s ovom koju sada ima, nagnječenom od pritiska tuđih mišljenja, standarda koje su drugi postavili, neispunjenih snova i očekivanja, krhotina nekadašnjeg mišljenja o samom sebi. Pri tome dodajte još nekoliko propalih prijateljskih i ljubavnih veza u pubertetskom periodu, i eto nam adolescenta koji je u srednjim dvadesetim u psihoemocionalnoj krizi sastavljenoj od osjećaja životnog neuspjeha i nedostatka ljubavi prema sebi. On ima osjećaj da stalno negdje trči, a ništa ne može da stigne, da se svi bolje nose s fakultetom, poslom i emotivnim odnosima bolje od njega, tuđi životi su savršeni i svi su presretni, društvene mreže mu isisavaju energiju. To je taj moderni burnout u začaranom krugu u kojem žive generacije s početka devedesetih. Ovi prije njih misle da su već prestari da išta mijenjaju, pa odgajaju millennialse koje, s druge strane, ne zanima apsolutno ništa osim ekrana. A mi pristajemo da živimo u svijetu koji nam nameće nerealne standarde ljepote i (ne)uspjeha i servira bolesno savršene živote na instagramima. Glumimo da smo sretni pa puknemo i pobijemo sve oko sebe i(li) same sebe. Dobivamo karcinom s dvadeset i pet godina jer se on rodio iz gutanja knedli i pohranjivanja muka u dušu. In je ići na maderoterapiju, ali je sramota ići na psihoterapiju. Okej je ako uzimaš narkotike kao ispušni ventil, ali si lud ako uzinaš antidepresive. Uredu je ako maltretiraš kolege istresajući frustracije na njih, ali si jadan ako plačeš jer ti je teško. Danas su suze rezervisane samo za to ako neko umre, sve drugo je neosnovana kuknjava. A i kad se to desi, pa šta ćeš sada, život ide dalje.
Pa vi meni recite, nesretna generacijo, kako smo uspjeli stvoriti poremećenu današnjicu u kojoj živimo? U kojoj su rijetkost prava osoba, prava ljubav, prave stvari, a sve pogrešno je normalno. Kako dijete stigne od astronauta do mentalnog beskućnika koji preispituje svoju kompetenciju u svakoj odluci koju donese? Kako smo raščerupali dušu? Imamo li snage da je izliječimo? Emocionalno cijeljenje najteži je i najduži proces u životu. Zato počnite već danas. Da vam duša sutra ne bi ležala raščerečena uz cestu. A ta duša nekad je letjela.
