Nebo iznad Sarajeva

Završio je još jedan petak. Rastale smo se kod Narodnog pozorišta, gdje je ona sjela u taksi, a ja sam trenutak stajala gledajući njene plave lokne kako iza stražnjeg stakla odmiču kroz Branilaca Sarajeva. Mrkla noć je bila, bliža jutru nego večeri, i od hladnoće su mi se tresla koljena. Bilo je pusto, osim nekoliko prolaznika što su se u gluha doba vraćali kući iz provoda, oporo kašljući, malo od zagušljivih klubova, malo od gustoga smoga. Čudna je vikend-groznica. U uzbuđenju se spremaš za večernji izlazak, iščekuješ te trenutke zaborava na svakodnevicu. A onda, kada završi, tebe ponovo čeka tvoj samotni stan, gdje ćeš samome sebi reći laku noć, i osjećat ćeš se gore kad se vratiš nego kad si otišao jer je tvoj entuzijazam puknuo kao mjehur od sapunice.
Polako, nogu pred nogu, krenula sam i ja ulicom. Zgrada Narodnog svijetlila je u noći, napola prekrivena plakatom što je najavljivao “Hasanaginicu”. Oni prolaznici što su se hihotali i kašljucali, nestali su, i bila sam sama. Nije bilo čak ni automobila. Prelazeći Trg Susan Sontag, ugledala sam nekog mladića kako sjedi na klupi i gleda u nebo.
Svakakvih budala danas ima, pomislila sam. Ovaj je pijan ili nadrogiran, a možda je samo lud. I čvršće sam prekrstila ruke, kao da će me to zaštititi od potencijalnog manijaka.
U tom trenutku, on je spustio pogled, pravo na mene.
“Šta me gledaš tako?”, doviknuo je “Sigurno misliš, vidi ove budale. A ja samo gledam zvijezde”.
Nisam se mogla suzdržati, a da se ne nasmijem. I iako svi znamo da ovaj grad više i nije najsigurnije mjesto za razgovor sa strancem u pola četiri ujutro, odgovorila sam:
“Ti mora da si neki umjetnik. Gledaš zvijezde u noći u kojoj se od magle jedva vidi ulična lampa”.
Ustao je i napravio dva-tri koraka prema meni, a zatim ponovo pogledao u nebo.
“Zvijezde se uvijek vide, ako se dovoljno dobro zagledaš. Čak i u najmračnijoj noći. Eno jedna, vidi!”, i pokazao je prema nebu. Ali ja sam vidjela samo crnu noć i smog kojeg je iskašljavao grad.
“Dođi”, mahnuo je rukom u crnoj rukavici “Dođi da ti pokažem”.
Premjestila sam se s noge na nogu, oklijevajući. Šta ja to radim?
Pogledao me i široko se nasmijao. Bljesnuo je niz zuba jače od stidljivih zvijezda.
“Znam da želiš”.

*
Svi su me pitali, a ja nikome nisam pričala. Čuvala sam te kao tajnu, iako nisi bio tajna. Da sam mogla, sebi bih te na čelo zalijepila, da te svi vide čim pogledaju u mene. Da ti se dive. Zato ću reći da sam te čuvala kao neku dragunliju. Onu što se čuva u sehari i niko za nju ne zna do određenog trenutka, kad nekim velikim gestom zasluži da mu se pokaže. A pusti ga se samo da baci pogled, prije nego se poklopac sehare ponovo zatvori da je štiti od neželjenih pogleda i dodira. O onome za šta živiš, ljudima se ne govori. Oni svakako ne razumiju. Podsmjehuju ti se da si patetičan i smiješan. Kao da je osjećati slabost, a ne snaga. Samo hrabar čovjek osjeća i to pokazuje, iako zna da uvijek može biti upotrijebljeno protiv njega. Kao dranguliju, ja sam te, s vremena na vrijeme, vadila iz sehare i glancala, sve dok se u tebe više nije moglo gledati. I ponekad bih te stavila oko vrata da bih se, uz tebe, i ja osjetila ljepšom.
Meša Selimović je jednom rekao da čovjek nije drvo i da ga vezanost unesrećuje. Pa ipak, mi, ljudi, vežemo se svaki dan. Za druge ljude, za stvari, za mjesta. Tako sam i ja vezana za sva ta mjesta ovdje, u Sarajevu. Koliko smo zalazaka sunca dočekali na Tabiji, dok je ono gradu davalo poljubac za laku noć. Koliko smo samo puta sjedili na Vilsonovom, gledajući Miljacku kako treperi pod noćnim svjetlima, slušajući djecu kako vrište padajući s rola, mirišući kestene uličnih prodavača. Koliko smo zvijezda prebrojali na nekim livadama Trebevića. Koliko sam samo puta pala na liftu na Jahorini i koliko si me puta podigao. Koliko sam se puta trznula zbog nemirnih golubova na Baščaršiji (i dalje ih ne volim!). Koliko je riječi izgovorenih na tim mjestima ostalo u mom sjećanju.
“Ljudi sve pokvare”, rekao si, pokušavajući pustiti ‘Sve ove godine’ od Indexa na muzičkim stepenicama koje su huligani razvalili “I od svake ljepote uspiju napraviti nešto ružno”. Tad sam mislila, nisu sve prave ljubavi tužne. Ako jesu, onda one nisu prave. Prava ljubav mora imati sretan kraj. Previše čudnih skretanja dovode vas do nekih stvari da bi to bila puka slučajnost. I kako onda ne misliti da je suđeno?

*
Tebe ovdje odavno nema. Rastali smo se jednog jesenjeg dana na Međunarodnom aerodromu. Oko nas, vrvilo je od ljudi. Okretali su se kotačići kofera i po podu ostavljali masne crne linije. Iz zvučnika se razlijegao jednolični ženski glas što je upozoravao da je vrijeme za check – in. Kroz prozor su se vidjele metalne ptice kako se odvajaju od zemlje i putuju u bolji svijet, gdje su bolja vremena i gdje ljudi ne žive od danas do sutra, gdje nisu građani trećeg reda u vlastitoj domovini, gdje im diploma služi da se po njoj odredi visina plate, a ne da leži zaboravljena u vitrini u dnevnom boravku.
S pticom što te odnijela tog dana u, za tebe, bolji svijet, odletjela je i moja duša. Dok sam te gledala kako odlaziš i ne okrećeš se, izašla je iz mog tijela i bez poteškoća prošla kroz staklo, zagrlivši avion kao da ga štiti. Ovdje je ostala samo prazna ljuštura, koja više nema ni slabost ni snagu da osjeća. Ona hoda Sarajevom, sjedi na Vilsonovom i skija na Jahorini. U kafićima baci pogled na neko određeno mjesto, pa produži dalje, za drugi sto. Ne pušta muziku na muzičkim stepenicama, jer tamo više ništa ne radi. Ona hoda svuda. Hoda sama i slobodna. Jer, čovjek nije drvo. Vezanost ga unesrećuje.
Ali, svaki put kad je sunčano, ona ode na Tabiju i gleda zalazak sunca. Mali Princ jednom je rekao da čovjek voli zalaske sunce kad je tužan. Kad padne noć, ako je vedro, na nebu broji zvijezde. A kad dođe zima, i kad je sve zastrto zavjesom od smoga, što su ga iskašljali svaki auspuh auta i svaki dimnjak toplane, ponekad zastane i pogleda u mračno nebo.
I zvijezde se uvijek vide, ako se dovoljno dobro zagledaš.
Čak i u najmračnijoj noći.

Slika: © Kemal Bećirević