Ne trujem se

Ne trujem se.
Na portalima bježim od svih članaka koji u imenu imaju skraćenice od tri slova ili dobro poznata prezimena koja se za te skraćenice vezuju.
Ako slučajno upalim televizor oko pola osam i ugledam dnevnik nacionalne televizije, prebacujem kanal prije nego što uspijem išta čuti.
Na pauzi ne pričam o stanju o državi i koliko je nezaposlenih na birou. Ako neko počne tu temu, zabijem nos u ekran mobitela i u bilješke pišem pjesme.
Ne želim znati o tuđim životima. Slušam priče i samo se čudim. Nekada ih i prepričam drugima, pa mi poslije bude krivo na samu sebe. Šta neko ima od mog suosjećanja, sažaljenja ili možda samo podsvjesne zahvalnosti što nisam na njegovom mjestu.
Ne odgovaram otrovom na otrov. Progutam ga, pa popijem antidot. Gorko je i prži utrobu, ali je manje gorko od spoznaje da su i moje riječi nekoga povrijedile.
Ne zavidim i ne mrzim. Jer, zavist je najgora bolest od koje se ne možeš izliječiti šta god imao, jer – neko ima više. A mržnja, ona je poput ljubavi, nosiš je svuda uokolo, i ustaješ i liježeš s tom osobom negdje u grudima.
Najmanje se slažem sama sa sobom. Svi drugi nekako sa mnom postižu kompromis. A ja i ja, u vječnoj smo borbi da se ispravimo i popravimo, budemo bolje, drugima, što nije tako teško, jedna drugoj, što je najteže.
Ne trujem se.
Ja se hranim ljubavlju.
Proljećem. Cvijećem. Nebom, vedrim ili kišnim.
I pokušavam da živim.
Zato me pustite.
Pustite me da živim.
Ne trujte me.