Na duši crna mrlja

Stajao sam na molu, dok je veliki trajekt Jadrolinije polako isplovljavao iz luke, odlazeći na jug. Sve se u noći smirilo, čak i galebovi, samo je povjetarac nježno ljuljao valove.
Pomislim ponekad, svaka noć je nalik jedna na drugu kad živiš u začaranom krugu, kao što je i ova nalik na onu prije tri desetljeća.
Pedeset i pet mi je godina. Pedeset i šestu vjerovatno neću dočekati. Život je prošao između dva treptaja, za mene zauvijek nedokučivog i neuhvatljivog smisla, najveća misterija zapisana u mrtvim zvijezdama što će zauvijek treperiti na noćnom nebu.
Pitam se, koliko bi moj život bio drugačiji da su stvari išle drugim tokom. Sad bih vjerovatno sjedio pred nekom od ovih kuća, okružen unučadima što su došla djedu i baki na ljetni raspust. Ovako, stojim sasvim sam na molu, u mrkloj noći, gledajući svjetla trajekta kako se gase u daljini i misleći kako je nekad za savršen ostatak života potrebno reći samo jednu riječ.

1. Narukvica na nožnom zglobu

Valovi su nježno zapljuskivali obalu, gotovo kao da je grle. Nebo je bilo ponoćnoplavo i posuto bijelim zvijezdama. Povjetarac je nanosio miris soli. Ljetna morska noć.
Ležao sam na leđima, držeći bocu u ruci i povremeno naginjući iz nje. Kamenje pod leđima žuljalo me. Gledao sam u nebo i mislio – kako je samo smiješan ovaj život. Jučer nam je već iskliznulo iz ruku. Sutra nam nije obećano. Jedino što imamo je sad i ovdje.
I rijetko kad smo dovoljno pametni da to iskoristimo.
Tamo, iza kuće, začuo se motor automobila. Neko se parkirao na prilaz. Bio sam previše pijan da bih se sjetio da je večeras bila noć kad je ona dolazila. Ponekad nisam znao ni koji je mjesec.
Vrata automobila zalupila su se i odjeknula u mojoj glavi, dotičući mi sve nerve, iako je taj zvuk dolazio relativno iz daleka. Čuo sam je kako hoda i kako šušti najlon vrećica iz prodavnice. Zvuk je odjednom utihnuo, i znao sam: sada stoji na stražnjem trijemu i gleda me, ovakvog poluoduzetog, kako ležim na ohlađenom kamenju plaže, okružen praznim bocama.
Najlonske kese s treskom su udarile o drvo trijema i sitni, lagani koraci, počeli su se približavati. Prišla je i sjela na kamenje do mene.

“Pijan si”, rekla je, ravnim tonom.
Sjedila je, obgrlivši savijena koljena, dok su crveni uvojci padali sve do kraja leđa, i gledala ravno, u crnilo mora.

“Jesam,” odgovorio sam, jedva složivši slova gdje im je bilo mjesto.

“Obećao si”, rekla je istim tonom.
Ja nisam rekao ništa.

“Zašto si toliko nesretan?”, upitala je “Nikada neću shvatiti kako čovjek može biti toliko nesretan”.

“Nesretan sam jer nemam ništa”, rekao sam.

“Imaš mene”, odgovorila je.

“To nije dovoljno”.

Čak i kroz svoj alkoholom zamućeni vid, razaznao sam izraz njenoga lica. Izgledala je kao da joj se srušio sav svijet. Zatim je, kao i uvijek, progutala knedlu, ispravila se i rekla:

“Ja ovo više ne mogu podnositi. Bog mi je svjedok da sam sve pokušala. Ali, tebi ništa nije dovoljno, a pogotovo ne moje sve. Nadam se da ćeš napisati svoju knjigu. Nadam se da će te to usrećiti. Život u kojem ti ništa nije dovoljno je bačen život”.

I ustala je, zakoračivši golim stopalom u papuči, s noktima tirkizno nalakiranim, tik pored moje glave. Jasno se sjećam, oko nožnog članka imala je tanku srebrenu narukvicu s koje je visio privjesak u obliku djeteline.
Čuo sam kako sitni, lagani koraci odmiču, ponovo zatvaranje vrata automobila i paljenje motora.
A onda sam utonuo u mrak.

2. Crvene kovrdže natopljene vodom 

Probudilo me prvo jutarnje sunce. Jedva sam se uspravio od bolova zbog spavanja na kamenju koje je ostalo utisnuto u moje ruke i leđa. Ušao sam u kuću, dok mi je u glavi zvonilo. Dok sam pohlepno gutao vodu u kuhinji, zazvonio je telefon. Dogegao sam se i digao slušalicu.
“Halo?”.
Bio je to njen brat.
“Marina… Našli su je pored mola. Mrtva je”, rekao je i zaplakao.

*

Ne znam kako sam vozio do mola. Ne sjećam se nijednog semafora, nijednog skretanja, nijednog auta oko mene. Sjećam se samo da su me neke ruke vukle sve dublje prema dnu. Kad sam stigao, oko mola je već bila razapeta žuta traka za mjesto zločina. Baš kao u filmovima. Nekolicina prolaznika skupila se i tiho šaputala. Marinin brat sjedio je na zemlji, bijel kao kamen ispod njega. Potrčao sam prema traci, kad me dočekao čelični zagrljaj policajca.
“Gospodine, ovo je mjesto zločina…”.
“Pustite me!”, zaurlao sam, odgurujući ga od sebe i provlačeći se ispod žute trake. Dotrčao sam do kraja mola, jedva se zaustavivši da ne prokližem u more.
Trajekt Jadrolinije uplovljavao je u luku. Galebovi su kriještali iznad mora, povremeno nožicama dodirujući valove. Sunce je bacalo nasmijane zrake na more u kojem se zrcalilo nebo bez oblaka.
A tamo, tik uz mol, u tirkiznom moru plutala je Marina. Bijela ljetna haljina širila se oko nje poput mokrog padobrana. Desna noga bila joj je savijena pod čudnim uglom, a pod sunčevim zrakama, ljeskala se narukvica s djetelinom. Desna ruka joj je također bila savijena, kao da se spremala dotaknuti čelo. Zelene oči postale su plave od neba koje se u njima ogledalo. Baš kao u moru.
Oko njene glave, poput zmija Gorgone Meduze, plutale su crvene kovrdže natopljene vodom.

3. Bora smijalica

Kad osoba premine pod čudnim okolnostima, prvi osumnjičeni je njen partner.
I zaista, policija me ispitivala o noći njenog nestanka punih pet sati. I ja sam im o prethodnoj noći rekao svu istinu. Na njima sam primijetio da su ubijeđeni da sam kriv.
Propali pisac alkoholičar kojeg djevojka ostavlja. Zvučalo je gotovo kao iz lošeg krimi-filma.
U malom gradu, gdje se sve zna, a Marinu su mnogi znali i voljeli, iako apsolutno nikad nije pronađen neki dokaz protiv mene, etiketiran sam kao ubica. Ljudi su razvijali razne teorije, od toga da sam je udavio pa bacio u more, do toga da sam je gurnuo i držao joj glavu pod vodom dok se nije ugušila. Cijeloj priči doprinosila je činjenica da sam tu noć bio sam i niko nije mogao potvrditi moj alibi. Ali, isto tako, nije bilo nijednog dokaza protiv mene, a niti protiv bilo koga drugog. Zato je poslije tri mjeseca slučaj proglašen nesretnim i istraga zatvorena. No, to nije spriječilo ljude da mi na ulici dobacuju.
“Ženoubico”, vikali su “Gorjet ćeš u paklu!”.
I tako sam, poslije šest mjeseci, spakovao stvari i nestao bez traga, daleko na sjever, gdje je nešto padalo tristo dana u godini, a more se moglo vidjeti samo na kalendarskoj stranici mjeseca jula.
Tamo, u planinskom selu, napisao sam knjigu. Onu koja me proslavila širom svijeta, kao grupu koja napravi jedan odličan album, i više niko ne čuje za njih. Bila je to moja prva i zadnja knjiga. “Crvene kovrdže natopljene vodom”, zvala se. Knjiga o Marini.
Bila je prevedena na više jezika nego što bih ih znao nabrojati. New York Times u svojoj kritici napisao je da je to prvi istinski bestseller kojeg nije napisao Amerikanac. Po knjizi su se snimila tri filma. I ja sam uspio. Postao sam poznati pisac. Potpisivao sam knjige širom svijeta i držao predavanja o tome kako napisati bestseller. Nije to bila neka tajna. Samo moraš žrtvovati ljubav svog života.
Dok je Marina bila živa, na mom obrazu bila je jedna bora smijalica. S lijeve strane, tik uz ugao usana, i njene oči bi sjajile kad bih se nasmijao, i pružala je bijelu ruku da je dotakne. Mnogo godina kasnije, u nekom hotelu u Engleskoj, pod sobnim svjetlom primijetio sam da su sve bore na mom licu postale izraženije, samo je ta ostala ista. I onda sam shvatio – ja sam tada bio sretan, samo što to nisam znao. Imao sam nju i to je bilo dovoljno. Ali, ni to nisam znao.
Sada, s pedeset i pet godina, moje lice je potpuno izborano od sunca i vjetra. Što su druge bore veće, ona mala smijalica sve je manja. Gotovo neprimjetna.

4. Na duši crna mrlja

Kašljao sam pola godine, ali me to nije zabrinjavalo. Sve dok me jedne noći u Londonu kašalj nije probudio i u umivaoniku se zacaklila krvava mrlja. Sutradan su mi rekli da imam karcinom pluća. Doktor mi je pokazivao snimak i objašnjavao gdje se nalazi, kuda će se širiti i koliko mi je još ostalo.
Kakva ironija. Proveo sam cijeli život na morskom ili planinskom zraku i nikad nisam zapalio cigaretu. Alkohol je bio moj porok. Pa ipak, evo me sada, još godina dana i više me nema. Svjež zrak nije pomogao.
A možda i jeste. Jer, otkad sam vidio snimak, bio sam ubijeđen – nije to na plućima. Ta crna mrlja, ona je na mojoj duši.

*

U kafiću na rivi napisao sam posljednje retke svoje druge knjige. Svoje zadnje knjige. Ako i bude opet bestseller, mene neće biti tu da to saznam. Ali, mislim da sad znam tajnu života. Iako trideset godina prekasno.

Kažete li ljudima koje volite svaki dan ono što osjećate prema njima? Uvjerite li se da oni to znaju svakog dana, svakog sata, svakog trenutka? Kažete li – volim te? Ti si promijenio moj život? Ne želim nikada živjeti bez tebe? Ako ne, recite. Recite odmah, jer vrijeme nikoga ne čega. Jučer nam je već iskliznulo iz ruku. Sutra nam nije obećano. Jedino što imamo je sad i ovdje. I rijetko kad smo dovoljno pametni da to iskoristimo.
Da sam bio dovoljno pametan, rekao bih joj – ostani. Rekao bih – izvini. Rekao bih – obećavam. To je samo jedna riječ, a može promijeniti cijeli vaš život. Može napraviti vaš život savršenim. Može vam pokazati da vi ustvari jeste sretni. Da imate sve i da vam više ništa ne treba.
Da li svaki dan pogledate osobu koju volite duboko u oči? Da li udahnete njen miris? Da zapamtite. Jer, kad nekoga više nema, vi počnete zaboravljati. I to se dešava mnogo prije nego što to očekujete. Pa ostane samo krivica. Kako mogu zaboravljati? Ali, moždana fiziologija vas ne pita koji biste detalj tačno htjeli pamtiti zauvijek. Ona je nemilosrdni brisač starih misli da bi pohranila nove. Čak i ako su te nove, u odnosu na stare, potpuno beznačajne.
Ja sam otkrio tajnu života i za to sam platio najveću moguću cijenu. Život je samo jedan običan detalj. Narukvica na nožnom zglobu. Bora smijalica. Kad bismo samo toga bili svjesni u određenom trenutku, mogli bismo bez sumnje reći da živimo život punim plućima. Detalj. Crvene kovrdže natopljene vodom.
Sutra, okrenite novi list. Volim te, recite. Ti si promijenio moj život, recite. Ne želim nikada živjeti bez tebe, recite. Jer, ako prešutite, a ne stignete reći, ostat će u vama.
Ostat će kao na duši crna mrlja.