Muzička kutija

1.

Nad Krakowom, sivi oblak prosipao je snijeg. Pahuljice su tiho doticale zemlju i gradski beton djelovao je kao posut kristalićima šećera. Djevojčica čije su plave lokne virile ispod karirane francuske kapice, ostavljala je svoje nesigurne otiske u snijegu, sa zanimanjem ih proučavajući. Ulicom se širio miris svježeg peciva i kuhanog vina. Na svakom izlogu i iznad svakih vrata, svjetlucale su ukrasne lampice. Na trgu je veliki sat odbrojavao vrijeme; još devet sati do ponoći. Ljudi su cirkulisali tamo-ovamo: turisti u grupama koji su škljocali fotoaparatima, parovi koji su se držali za ruke, ulični prodavači koji su nudili precijenjenu hranu i suvenire. Žurio sam kroz tu gužvu, ramena uvučenih duboko u jaknu, a smrznutih dlanova u džepove. Za mene su veliki gradovi i gužve bili sastavni dio života. Zato se nisam pretjerano obazirao na ljude oko mene. Praznična atmosfera kao da me zaobilazila. Udisao sam ledeni poljski zrak punim plućima, baš kao što sam i živio. Hodao sam svuda, po brdima, livada i plažama. Dočekivao izlaske sunca, ispraćao zalaske, budio se na svim kontinentima, i uvijek se na kraju vraćao kući. Nisu me vezale ni stvari ni mjesto, čak ni ljudi; bilo ih je samo nekoliko na svijetu do kojih mi je stalo. Neopterećen bilo čime, bio sam slobodan, a sloboda je luksuz koji malo ko može priuštiti u pravom smislu te riječi.
Pa ipak, nešto je nedostajalo. Uvijek je falio taj mali komadić slagalice koji će svijetu po kojem sam tako neumorno hodao dati oštrinu boje i pojačati kontrast. U posljednje vrijeme, sve se činilo tako ispranim, i ja sam se jedva pridržavao za život kakav sam inače živio i poznavao: činilo mi se da sve polako gubi smisao i da je vrijeme za promjene. I dok sam tako žurio, negdje u pozadini začuo sam zvuk koji me podsjetio na djetinjstvo. Bila je to pjesma “Zvončići”, ali je svirala polako i isprekidano, i već sam mogao zamisliti kako se uz nju na postolju okreće neka balerina na vrhu kutije za nakit.
Okrenuo sam se, i pored jednog od božićnih štandova ugledao dječaka; stajao je i u rukama držao običnu drvenu kutijicu, koja je sa strane imala kukicu. Dječak je neravnomjerno vrtio kukicu i ona je svirala pjesmu bez ikakvog ritma, pa ipak, od kristalno čistoga zvuka činilo se da se cijeli trg zaledio, zajedno sa svim svojim pokretima, osmijesima i napola izgovorenim riječima. Samo je snijeg iznad Krakowa nastavio padati, kao da smo svi zarobljeni u nekoj staklenoj kugli koju prodrmate i u njoj sve ostaje na svom mjestu, osim pahulja koje se rasprše sve dok ponovo ne padnu na dno. Dječak je prestao navijati mehanizam i sve se opet počelo kretati, a ja sam žurno prišao štandu i od muškarca koji je puhao u svoje isprepletene smrznute prste, zatražio istu takvu kutijicu. On je žurno zapakovao u obični bijeli karton i zahvalio mi se na lošem engleskom. Gurnuo sam kutijicu u džep i nastavio dalje kroz gradsku gužvu. Pogledao sam na veliki displej. Osam i po sati do ponoći. Nad Krakow se nadvijao mrak i cesta se počinjala lediti, ja sam čvrsto stiskao kutijicu za koju nisam znao ni kome sam je kupio, a u duši mi je odjednom postalo toplo, kao kad sjedite pokraj kamina koji pucketa, osvjetljava i čini dom.

2.

Nad Sarajevom, magla se razišla i nebo je bilo vodenoplavo. Hladnoća je izbijala iz svakog kamena kaldrme na Baščaršiji i samo je ogromna rijeka ljudi koja je tekla prema Sebilju i probijala se kroz vjetroviti grad davala tračak toplote. Na Istanbul je podsjećalo Sarajevo taj dan; mogli su se čuti mnogi svjetski jezici i vidjeti sve moguće rase. Kao da se cijeli svijet slio jer su čuli da se baš ovdje ostvaruju sve novogodišnje želje. Sa mnom su bili moji prijatelji, veselo su čavrljali kao da nemaju brigu na svijetu. A imali su, i veće nego što su njihova leđa mogla ponijeti. No, činilo se da oni svoje brige mogu potisnuti, na njih bar trenutačno zaboraviti, i disati sunčani dan i prazničnu atmosferu. Ja sam nekako neprestano bila zgrbljena pod težinom i kompleksnošću života. Strahovala sam i za sebe i za druge, suosjećala sa znanima i neznanima. Sizifovski se borila protiv iskrivljenih normi društva. Teško prihvatala da se svijet neće tek tako promijeniti i da neće nestati bolesti, bijede i nepravde. I sve više tonula u kovitlac razočaranja i nepovjerenja u koji su me uvukli svi koji su me povrijedili. Gdje bi čovjek završio kad bi se u ljude uzdao! Danas, oko mene sve je vrvilo kao u košnici, pa ipak; u meni je bila mukla tišina. Nema ništa gore kad je čovjek okružen gomilom ljudi, a opet se osjeća kao da je sam na svijetu. Usamljenost je najteža stvar na svijetu. U njoj nema ništa epski ni poetično. Čovjek je kao biljka: ako nema nikoga da je zalije ili joj kaže lijepu riječ, kad-tad će uvenuti. U mojoj duši, stalno je bio vjetar, kao tog posljednjeg decembarskog dana na čaršiji, propuh i hladno, i činilo se da nikakvo zadovoljstvo taj prozor kroz koji puše neće zatvoriti. Pogledala sam na sat, bilo je pola tri. Osam i po sati do ponoći. Ove godine, nema novogodišnjih odluka. Prepustit ću se toku da me nosi, makar završili u koritu. A možda, ko bi znao, stignemo u okean.

3.

Sreli smo se jedne noći. Ne negdje daleko u svijetu, na najneočekivanijoj mogućoj lokaciji, već kući, u Sarajevu, gdje su se desile najljepše ljubavne priče i prenosile s koljena na koljeno, nikad zapisane; i gdje se čovjek uvijek vraća. Gušio se grad u smogu, Bosna slavila dva i po desetljeća slobode, noć je već bila duboka, puna pijanih i nesretnih. Znali smo se oduvijek, iako se nismo znali; naše duše srele su se u prethodnom životu i u onom prije toga. Obrtala se kugla Zemljina prije tog trenutka. Nastavila se obrtati i poslije toga. Ali svijet je odjednom postao smislen, kao da ste na zidu dnevne sobe godinama gledali istu sliku i pokušavali je dokučiti, a onda vam je došao gost i zarotirao je, i vi ste shvatili da je slika sve vrijeme stajala naopačke, a sad napokon vidite što prikazuje. Svijet je napokon dobio oštrinu boje, pojačao se kontrast i sve je postalo šareno s toplim primjesama žute. Ovo je priča o tome kako su se dvoje ljudi našli, iako se nisu tražili, i kako svako prepozna svoj posljednji komadić slagalice ili onog ko će zatvoriti prozor da kroz njega više ne puše. U svijetu koji gubi smisao, ljubav pobjeđuje. I više niste sami. Čak i kad ste sami.

4.

Još jednom sam četkom prošla kroz kosu i spustila je na toaletni stolić. Pokraj nje, stajala je mala drvena kutija. Podigla sam je i počela navijati. Sobom se razlio zvuk “Zvončića”, nadjačavajući zvuk pucketanja vatre u kaminu. Zažmirila sam i u mislima se našla pod pahuljama krakowskog neba, dok su ljudi veselo i polupijano prolazili, a neki dječak puštao ovu pjesmu. Začuo se zvuk kucanja po otvorenim vratima. “Moramo krenuti”, rekao je “Još osam i po sati do ponoći”.

Pogledala sam ga i pomislila: rijeka i ja ipak smo završile u okeanu.