Miris lavande

Sjedim u bašti iza kuće moje kćeri, na širokoj ljuljački od trske nakačene na metalni okvir. Preko nogu mi je ovlaš prebačena deka. Puše majski vjetar i podsjeća nas, još nije stiglo ljeto. Ljuljam se. Naprijed, nazad. Nazad, naprijed. Škripi metalni okvir ljuljačke.
Okvir škripi, a baštom se širi miris lavande.

*

Sjedim u fotelji u dnevnoj sobi mojih roditelja. Tu obično moja majka sjedi i puši. Iz platna fotelje pomalo izlazi ustajao miris duhana koji se nikada i ničim ne može istjerati.
“Miris i okus; premda nježniji, čuvaju u sebi sjećanje, očekivanje i nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena”, čitam, a oko mene zuji tišina.
Vani je prelijep proljetni dan. Sunčeve zrake padaju na parket kroz otvorena balkonska vrata, kroz koja ulazi i nježni majski vjetar, odnoseći sa sobom zaostali miris duhana.
Iznenada, tišinu popodneva razbija zvuk aviona. Propeleri poput noža sijeku mirni zrak.
Ulicom se prolama ženska dreka: “Ahmete! Kasime! U podrum, brzo!”.
Bacam knjigu na sto i ona uz tresak udara o lakirano drvo. U dva koraka prilazim balkonskim vratima, osvježena naletom vjetra. U daljini, vidim vojne avione kako se približavaju fabrici oružja. Rat me našao i ovdje.
Začuđujuće, mirna sam. Mirna kao naivno dijete koje nije svjesno šta se događa. Mirna kao da nisam ista ona osoba što je prije mjesec dana s jednom torbom pretrčala preko Vrbanja mosta pod snajperskim nišanom, ostavljajući iza sebe svoje stvari, fakultet, prijatelje, studentske dane, i što je kroz prozor zadnjeg voza što će otići iz Sarajeva, u kojem su se ljudi tiskali kao ribe u konzervi, a panika usisavala i malo preostalog zraka, uvukla čovjeka s kojim je protekle tri godine dijelila i dobro i zlo. Mirna sam kao da sam slobodna. Kao da smo svi slobodni i zaštićeni u ovim malim zgradama, jer rat te ovdje ne nalazi. Ovo je dom, a smrt dom ne poznaje. Ipak, od rata nema skloništa. Uvijek te uhvati, gdje god bježao i koliko god vremena prošlo, čak i nakon dvadeset i pet godina noću u krevetu ili kada top pukne označavajući prekid posta.
Odjednom, avioni iznad fabrike oružja nešto ispuštaju, kao ptica koja iz kandži pušta svoje mladunče da prvi put poleti. Čuje se eksplozija i zatresu se prozorska stakla, parket, zavibrira stari Gorenjev frižider. Negdje, u daljini, vrisak. Iz lijevog krila fabrike, u nebo suču crveni plamenovi i oblak crnog dima.
Tamo, u lijevom krilu fabrike odsjek je za računovodstvo. Tamo, u lijevom krilu fabrike, radni je stol moje majke.
Sunce obasjava balkon. Na bijelom plastičnom balkonskom stolu, sljašti pepeljara optočena zlatnim stakalcima. Na štriku razapetom od jednog do drugog balkonskog zida, vijore se majčine bijele kuhinjske krpe.
Vijore se, a balkonom se širi miris lavande.

*
Neko svom snagom zalupa na vrata. Jednom, pa drugi put, a onda se začuje njihovo otvaranje i žurni sitni koraci niz hodnik.
Komšinica Vesna, bijela kao duh, upadne u dnevnu sobu i vikne:
“Brzo! Brzo, u podrum! Dolaze!”.
Stojim, i dalje mirna. Vesna brzo baci pogled kroz prozor, odakle se jasno vidjelo kako crni dim sve jače i jače kulja, pa me uhvati za ruku i povuče za sobom. Otrgnem se, pa zgrabim knjigu sa stola i onda pođem za njom. Dok trčimo niz stepenice, haustorom odzvanja: “Dolaze… dolaze…”.

*
U podrumu su se skupili oni koji nisu na poslu. Čika Nusret i teta Slavica, penzioneri s trećeg sprata, sjede u uglu. Čika Nusret ima Parkinsonovu bolest. Zgrčene šake mu se tresu dok prazno gleda u pod. Teta Slavica nema Parkinsonovu bolest. Ali ona se sva trese dok prazno gleda u pod. Preko puta mene, sjede Jasmin i Vedran, blizanci. Između sebe stišću Benjamina, najmlađeg brata. Pored njih, mlada Fatima i njena beba koja ne prestaje plakati. Fatima je ljulja, pomalo agresivno, i šapće “ššš”. I njen muž je u lijevom krilu fabrike.
Pored mene, Vesna. Jednu nogu savila ispod sebe, desnim dlanom pokrila usta. Ljulja se naprijed – natrag i šapće neku molitvu. Sa stropa, slabašna sijalica baca žućkasto svjetlo. Gledam knjigu u svom krilu. Marcel Proust, “U potrazi za izgubljenim vremenom”.
Ko će meni nadoknaditi izgubljeno vrijeme? Moje prekinute snove, neostvarene želje, nedorečenost moga dvadesetpetogodišnjeg života? Ima li vremena za nas, za njega što me preko one strane brda pokušava zaštiti od vojnih aviona, ali ne može, za mene, što iz inata ostajem ovdje, da prkosim zlu, destrukciji, ništavilu?
Ima li više vremena za moju majku ili će za njom ostati samo sjajna pepeljara i kuhinjske krpe s mirisom lavande, da u meni čuvaju sjećanje, očekivanje, nadu i nose ovu golemu zgradu uspomena?
Vani padaju granate. Čuju se male eksplozije, jedna za drugom. Nusret se trese, Vesna moli, beba plače, blizanci se grle, a ja stišćem svoju knjigu, jedinu preostalu poveznicu s Grbavicom, bibliotekom Filozofskog fakulteta, životom prije smrti, fizičke ili možda duhovne.
Svjetlo na stropu još jednom blago zatreperi i nastane mrak.

*
Vrata podruma se otvore i iznenada nas sve obasja svjetlo, tako jako da svi zaškiljimo. Vidi se samo crna kontura muškarca. Nakon nekoliko sekundi, slika se izoštri i kontura poprimi oblik mog oca.
“Tata!”, vrisnem i skočim na noge, trčeći prema vratima.
A onda je vidim. Pored vrata haustora, stoji ona. Crnog, čađavog lica. Tamnoplavog radničkog mantila pokrivenog bijelom prašinom. Poderane najlonke. Na jednoj cipeli puknute štikle.
Živa.

*
Kad je počelo bombardovanje, tata je trčao sve do fabrike. Stigao je prekasno. Cijelo lijevo krilo već je bilo poravnato sa zemljom. Iz onoga što je ostalo od maminog radnog mjesta, sukao je crni dim. Iz hrabrosti, ili ludosti možda, krenuo je prema unutrašnjosti fabrike, kad ih je vidio: direktor je svoje radnike u zadnji čas poveo u sklonište u jednoj od hala. I ta hala bila je napola izgorjela. Ipak, oni su bili živi. Čak i muž Fatime s bebom što je stalno plakala.
Rat je kapitulirao i vratio se natrag na dno pakla prije mnogo godina. Ipak, njegova sjena ponekad me pronađe. Noću u krevetu ili kada top sa Starog Grada ispali đule, označavajući prekid posta.
U slobodno majsko jutro, tragam za izgubljenim vremenom, sjedeći u bašti iza kuće moje kćeri, na širokoj ljuljački od trske nakačene na metalni okvir. Tamo, na drugom kraju, moja kćer širi veš na veliki razapeti štrik. Sunce je obasjava i njena kosa šljašti zlatnim sjajem. Na štriku se vijore bijele kuhinjske krpe.
Ljuljam se. Naprijed, nazad. Nazad, naprijed.
Okvir škripi, a baštom se širi miris lavande.