Meteor

Juli 2018.

Znali smo da je sve izgubljeno.

Profesor je kršio ruke.
“Ovo ništa ne valja”, rekao je.
Pitao sam se, zašto smo baš mi ti koji su odabrani da žive sa ovom strašnom tajnom.
I, što je bilo još gore, sa spoznajom da se ništa ne može učiniti.
“Idite kućama”, rekao je profesor “Idite svojim porodicama. Sačuvajte svaku minutu”.
Zaškripale su noge stolica po parketu. Ljudi su se dizali i, jedan po jedan, napuštali prostoriju. Izašao je naposlijetku i profesor, držeći ruke na leđima, gledajući u pod i teško dišući.
Ostao sam sam. Kroz veliki stakleni portal preda mnom se prostirao grad, a nad njim tamnoplavo noćno nebo. Zvijezde su nevino svjetlucale, a mjesec se poput lampe zaokružio iznad njih.
A tamo, iz daljine, dolazili su oblaci.

Juli 2018.

Ležala sam u travi i posmatrala zvijezde. Da na nebu nije bilo par oblačaka, koji su lagano plovili udesno, ništa ne bi ukazivalo na to da se Zemlja uopće okreće. Blagi povjetarac šuškao je travom kroz noć. Zrikavci su se čuli u daljini. Ljeto je bilo izvor sve moje inspiracije. Gledala sam u hiljade malih svjetala na nebu i osluškivala kako tlo diše. Kako je samo savršen svijet oko nas, mislila sam, i kako život uzimamo zdravo za gotovo. A sutra bi sve moglo prestati postojati. Negdje daleko, zagrmilo je, a ravnica je činila da se zvuk razlije sve do mjesta na kojem sam se nalazila. Uzdahnula sam i pridignula se u sjedeći položaj. Hoću li ikada prestati biti ovoliko usamljena, pitala sam se. Ipak, zbog toga mi je djelimično bilo i drago, jer mi se činilo da bi za sreću morala razmijeniti svoj talent. Bila sam gotovo sigurna da, kad bih bila sretna, nikad više ni slova napisala ne bih. A to je ipak bio preveliki ulog za kockanje.
I tako sam se zavalila natrag u travu i nastavila brojati zvijezde.
Uvijek ćemo biti samo ja i ja, mislila sam. A to je dovoljno.
To je ponekad i previše.

Septembar 2018.

Sat je otkucao ponoć.
U sobi se samo čulo lagano škripanje stola koji se pomjerao uslijed mog nervoznog drmusanja nogom. Tamo negdje, iz česme je u umivaonik pala jedna kapljica.
Preda mnom, tabla je bila ispisana stotinama proračuna. Pitao sam se je li moguće da ništa od ovoga nikada neće upaliti. Nikad se neću pomiriti s time da je stvarno kraj.
Zavalio sam se u stolicu i duboko otpuhnuo. Jedan od brojnih potrošenih markera koji su stajali na stolu pao je na pod s treskom i otkotrljao se.
Čudno je bilo. Ništa me nije toliko mučilo kao neprestalno razmišljanje o mom životu. Gdje sam bio. Šta sam radio. Koga sam upoznao.
Svuda. Svašta. Svakoga.
Nedovoljno.
Kopkao me taj osjećaj koji dugo nisam mogao definisati. Šta je bilo to što je toliko falilo? Koji komadić slagalice je trebao, i kakvog oblika, da popuni prazninu u cjelokupnoj slici?
Pogledao sam nadesno, i u staklu ugledao svoj blijedi, iscrpljeni lik.
Tamo, iza mene, zjapila je prazna učionica. I onda sam napokon shvatio.
Ja sam sam.
Koliko godina je prošlo, a da nikad na to nisam pomislio. Ili možda nisam imao vremena da razmišljam? Cijeli moj život bila je nauka. Sve ceste koje sam prehodao, svi kilometri koje sam preletio, svi sati koje sam izgubio, sve je bilo posvećeno nauci i višem cilju.
I sada, na kraju, ostao sam sam.
Stresao sam glavom i protrljao oči.
Mora postojati rješenje.
I ja ću ga naći.
Makar morao podnijeti neizrecivu žrtvu.

Septembar 2018.

Otključala sam vrata. Otvorila su se sa škripom. Kroz roletne na prozorima dopirali su tračci svjetla, bacajući sjenu na parket. U njima su se mogle vidjeti čestice prašine kako se kreću u slow-motionu. Tišina je bila tako glasna da bih se mogla zakleti da sam ih čula kako dotiču pod.
Zveckanje ključeva koje sam spustila na komodu u hodniku razbili su tišinu. Skinula sam sat i narukvicu i spustila ih na stol u dnevnoj sobi. Svalila sam se na sofu.
Praznina. Samo tako sam mogla opisati ono što sam osjećala. Toliko vremena sam posvetila toj knjizi i sada, kad je napokon sve bilo gotovo, ja sam bila samo prazna.
Osam stotina ljudi došlo je na promociju u knjižari u centru. Osam stotina duša. Bilo je to daleko više lica nego što bi iko mogao zapamtiti. Znam samo da su me od potpisivanja zaboljeli palac i kažiprst. Sve je bilo kao u magli. Urednica se kupala u vlastitoj slavi, izdavač zadovoljno trljao ruke i već govorio o nastavku, fanovi su u transu tražili da se slikaju i pitali hoće li i ovaj put biti neka tragedija. Samo sam se smješkala.
Prošao je ovaj dan, kruna moje karijere. I ja sam, na njegovom kraju, sjedila sama u svojoj dnevnoj sobi i gledala čestice prašine kako padaju na parket.
Pitala sam se, gdje sam pogriješila? Kako su ovako brzo prošle godine? A prolazile su, u brojanju zvijezda i tipkanju riječi na staroj pisaćoj mašini u dnevnoj sobi. Samo što je s njima prošao i život.
Jedna suza otkinula se iz moga oka i pala, ostavljajući na crvenoj haljini veliku, crnu fleku.

Oktobar 2018.

Napolju je sniježilo. Kroz prozor mog omiljenog kafića mogli su se vidjeti užurbani ljudi kako promiču, probijajući se kroz velike pahulje. Ko god je ušao unutra, na podu je ostavio blatnjave tragove, koje bi neka od konobarica, s vremena na vrijeme, prebrisala.
Usput su se svi žalili na snijeg u oktobru, kako “vrijeme zaista nije normalno” i kako se ne bi čudili da se “bliži smak svijeta”. Slušala sam te svakodnevne priče, koje postoje kako postoji i svijet, i otpijala velike gutljaje kapućina, za koji sam imala osjećaj da mi stalno ostavlja brkove od pjene.
Vrata su se otvorila, i neki momak, uredno začešljan tako da mu je kosa izgledala kao fotošopirana, ušao je u kafić, skinuo naočale, puhnuo u zamagljena stakla i obrisao ih krajem svoga šala. Nastavila sam gledati kroz prozor.
Kafić se punio, bilo je vrijeme ručka, i poslovni ljudi dolazili su na pauzu. Frustrirano sam gledala u otvoreni Word dokument ispred sebe, gdje je kursor treperio, čekajući riječi da budu ispisane.
Nijedna.
Činilo mi se da više nikad neću napisati ništa. Jednostavno, moj život se pretvorio u kolotečinu. Nije bilo tuge, nije bilo ni sreće, nije bilo ničega o čemu bih mogla pisati. Iako, bila sam uvjerena da o sreći svakako ne bih pisala. Pa, nisam ja neka patetična spisateljica ljubavnih romana. Tragedija, treba mi tragedija, mislila sam…
“Pretpostavljam da je ovo slobodno”, rekao je neko, i odmah zatim, u vidnom polju pojavio mi se onaj momak što je prije nekoliko minuta ušao u kafić.
Sjeo je prekoputa mene i spustio veliku kafu na stol pokraj moga laptopa.
“Ludo neko vrijeme”, prokomentarisao je.
“Da, a ti si vrlo pristojan”, odgovorila sam.
Nasmijao se.
“Ne valja da dama sjedi sama”, rekao je.
“Odakle znaš da sam dama, a i da sam sama?”, upitala sam drsko.
“Da si dama, pretpostavio sam iz one plave košulje i bež džempera koji nosiš na svim mogućim plakatima u gradu koji promoviraju tvoj knjigu”, rekao je “A da si sama, to je očito. Samo ljudi koji nemaju nikoga mogu sjediti sami s laptopom u vrijeme pauze za ručak i pritome gledati kroz prozor ko kuda ide”.
“Krajnje si bezobrazan”, odgovorila sam, pomalo nanervirano “Očito ti je interesantno uzrujavati ljude pri prvom susretu”.
“Sreća i finoća su dosadni”, odgovorio je on, namignuvši “I usput budi rečeno, imaš brkove od pjene”.

Novembar 2018.

Jeste li ikada voljeli nekoga toliko, da zaboravite disati? Samo se sjetite, u jednom trenutku, da postoji nešto što se zove zrak, da je neophodan vašim plućima, jer se samo od te ljubavi ne može živjeti.
Jeste li ikada voljeli nekoga toliko da, kada ga dotaknete, vaša koža je njegova koža, vaše vene su njegove vene, vaša krv je njegova krv?
Jeste li ikada voljeli nekoga toliko da zaboravite da je ikad postojao život prije njega i da vam se čini da je sav svijet prije, iako je savršeno funkcionirao, bio crno – bijel, a sada, odjednom, sve je u koloru?
Jeste li ikada voljeli nekoga toliko da kada ga pogledate, vidite samo budućnost, i u svim paralelnim svemirima, vaša priča ima jedino sretan kraj?
Jeste li ikada voljeli nekoga toliko da znate, da sutra svijet prestane postojati, vama uopće ne bi bilo žao. Jer ste toliko voljeli.
Pucketala je vatra u kaminu, a ja sam sjedila na podu radne sobe u vešu. Negdje u dubini mozga, odzvanjao je majčin glas da se obučem, i pitala sam se, hoće li taj super-ego biti tu i kad mi bude šezdeset godina.
Oko mene, ležale su šoljice, prljave od stotine ispijenih kafa, i gomile papira. Nikad u životu nisam ovoliko pisala i u tolikoj brzini, da su mi trebala bar još tri para ruku. Nešto je bilo otkucano na mašini, nešto na laptopu, nešto je bilo načrčkano na ceduljicama i post-it papirićima zalijepljenim čak i po podu.
Nije meni nikad trebala tragedija. Meni je trebala sreća. I pitala sam se, hoću li ikada uspjeti završiti ovu priču.

Novembar 2018.

Stajao sam nasred polja kukuruza, povijenog od snijega. Nebo je bilo sivo, gotovo prozirno. U daljini, tiho je grmilo.
On je koračao k meni, čovjek iz prošlosti.
“Uspio si”, rekao je.
I ja sam mislio, uspio sam.
Prišao je i stao pokraj mene, u ruci držeći cilindar. Mirisao je na znanje, na nauku, na stare biblioteke pune knjiga i formule napisane perom i tintom.
“Znaš li što ti je činiti?”, upitao je.
Odmahnuo sam glavom.
“Najiskrenije, nemam pojma”.
Pogledao je u daljinu, odakle je grmilo.
“Sinko, ti ćeš spasiti cijelo čovječanstvo”, rekao je.
Nikada nisam htio biti neki superheroj. Ja sam se samo htio baviti matematikom.
“Samo što to niko neće znati”, dodao je “Pa čak ni ti”.
Namrštio sam se.
“Kako to mislite, čak ni ja?”.
“Znaš odakle ja dolazim”.
Polako mi je počinjalo nadolaziti. Ali to je nemoguće.
“Kad se desi, sve će vratiti. Nema druge. I ti se nećeš ni sjećati”.
Ponestalo mi je zraka.
Sve će biti izgubljeno.

Decembar 2018.

Ništa me nije zanimalo. Pogotovo ne to što me čovječanstvo neće po tome pamtiti.
Mislio sam na nju, kako se smijala tako da su zvonile ulice, i kako je glasno pričala da su nas uvijek slušala tri okolna stola. Mislio sam na to kako diše dok spava, kako joj se na čelu izboči vena kad je tužna. Mislio sam kako se uvijek propinje na prste da me poljubi, mislio sam kako joj kosa miriše na narandžu, mislio sam na njen dah na svom vratu. Mislio sam na pjesme što sam nalazio pod jastukom i poruke ispisane ružem za usne na ogledalu. Mislio sam na njene ruke, tanke i nespretne, iz kojih su ispadale stvari i prosipale se čaše, a opet, u njima sam se osjećao najsigurnije na svijetu. Mislio sam kako me vodila da potvrdim broj zvijezda što ih je davno izbrojala i da slušam kako šumi more. Mislio sam kako sam stalno s njom, i kad nisam s njom. Mislio sam kako je bila preostali komad slagalice.
Sve sam to mislio, i nisam mogao da dišem.
Kako da joj kažem, pitao sam se, a onda sam sam sebe tješio – budalo, govorio sam si, ona je toliko jaka, da, kad bi trebalo, podignula bi kamion ispod kojeg si zarobljen, samo da tebe spasi. Bolje ti je, brini se za sebe.
“Šutiš”, rekla je, skidajući naočale.
“Šutim jer imam toliko toga za reći”, odgovorio sam.
“Onda reci”, rekla je, prkosno “Reci i ako ne valja”.
Uzdahnuo sam, teško i duboko.
Ne valja, pomislio sam. Ništa ne valja.
“Prije nekoliko mjeseci”, počeo sam “U julu, primijetili smo da se u galaksiji nešto čudno dešava. Uočili smo tijelo koje se kreće velikom brzinom s ne tako velike udaljenosti”.
Gledala me, kao da gleda naučno – fantastični film.
“Duga priča ukratko ispričana, riječ je o meteoritu. Po našim proračunima, trebao bi stići ovdje za tri mjeseca”.
Gledala me netremice.
“Koliko će biti loše?”, upitala je.
“Svijet će prestati postojati”, odgovorio sam.
Sve je stalo. A zatim se ona nasmijala.
“Ma daj”, rekla je, gušeći se od smijeha “Šta je ovo, Spielbergov film? Nisi uopće zanimljiv s tim glupostima”.
Obuzeo me bijes.
“Slušaj me”, rekao sam “Jesi li svjesna da je u pitanju državna tajna? Za ovo zna pet ljudi na cijelom prokletom svijetu. Kad bi izašlo u javnost, nastala bi masovna panika. A ništa se ne može učiniti, nijedna vojska ni raspoloživi uređaj na svijetu nam ne može pomoći. Dolazi kraj svijeta”.
Zbrisao se osmijeh s njenog lica. Otvorila je usta, pa ih zatvorila. Obrazi su joj izgubili boju.
“Baš ništa se ne može učiniti?”, prošaputala je “Umrijet ćemo? Svi?”.
“Nešto se može učiniti”, prošaputao sam.
“Sve sam pokušao. Smisliti sve moguće načine kako ga razoriti, ili barem usporiti. Ali nije išlo. Računao sam i preračunavao, statistike i vjerovatnoće. I ništa. A onda, u dubinama biblioteke, naišao sam na stari spis. Riječ je o profesoru koji je osnovao moj smjer na fakultetu. U biti, bio je otac ovoga čime se mi sada bavimo. Tamo su bili svi proračuni i informacije o tome kako… otvoriti portal u vrijeme”.
“Hajde, molim te”, rekla je u nevjerici “Kakve to gluposti pričaš”
“Sreo sam se s njim sinoć”, rekao sam “U polju, tamo gdje si me vodila da brojimo tvoje zvijezde. Koordinate koje sam izvukao iz bilješki poklopile su se s našim mjestom. Tu postoji rupa u vremenu i prostoru. I tu rupu, mi ćemo otvoriti na dan kada meteor udari u Zemlju. Energija i količina elektriciteta bit će dovoljna da ga usisa i pošalje u nepostojanje. I svijet će biti spašen”.
“Ali?”, rekla je.
Bila je previše pametna da bi povjerovala u to da ne postoji “ali”.
Ovo je bio najteži dio.
“Zbog sve manipulacije koju budemo morali učiniti s magnetnim i električnim poljem, vrijeme će se vratiti šest mjeseci unazad. Sve što se desilo u ovom periodu, bit će izbrisano. Kao da se nikada nije desilo”.
U njenim očima, sve se ugasilo.
“Ali… hoće li sve biti isto?”.
“Tijek dešavanja bit će potpuno izmijenjen s nestankom meteora. To je domino – efekt. Poput onoga, kreneš dvije minute kasnije iz kuće i na ulici te pokupi automobil… Da si krenuo na vrijeme, ništa se ne bi desilo”.
“Što znači, mi se nikad nećemo upoznati? I nećemo se sjećati da smo postojali?”, rekla je.
Klimnuo sam glavom.
Pogledala je kroz otvorena vrata sobe prema haotičnoj radnoj sobi, gdje je njena knjiga bila u nastajanju.
Bolno se nasmiješila.
“Pa”, rekla je “Eto moje tragedije”.

April 2019.

Zagrlili smo se na vratima, posljednji put. Ispred kuće, vozač automobila pritisnuo je sirenu koja je označavala da je vrijeme za polazak. Rastali smo se bez riječi, samo su se naši prsti zadržali malo duže nego uobičajeno, a onda je on pustio, vrata su se zatvorila i sve je bilo gotovo.
Sjela sam na pod.
Praznina.

Voljet ću te, u hiljadu života, hiljadu vremena, hiljadu prošlosti i budućnosti, paralelnih svemira i vremenskih mašina.
I ako te se neću sjećati, voljet ću te, i znat ću te, kao što sam te znala i kad te nisam znala.
I možda jednom slučajno, na ulici mi ispadnu papiri, i neko se sagne da mi pomogne pokupiti ih, i kad podignem pogled, desit će se deja vu, kao san, ili možda ipak sjećanje…

Oktobar 2018.

Sjedila sam u bašti kafića, uživajući u jesenjem suncu. Gugutala je prekoputa mene neka beba u kolicima, pokušavajući reći svoje prve riječi, golubovi su skakutali po pločniku, ljudi su prolazili, čudeći se ovako lijepom vremenu u oktobru.
Udisala sam zrak i život oko sebe. I lijepo je bilo, prelijepo, a ispred mene, titrao je kursor na praznom dokumentu Worda. Nešto me boljelo u dubini utrobe, i iz te boli, uskoro će nastati moja nova knjiga.
Neki momak, kose uredno začešljane kao da je bila fotošopirana, izašao je iz kafića, držeći u ruci veliku kafu, i gurnuo naočale na korijen nosa. Pogledali smo se jedan trenutak duže nego što je to bilo uobičajeno, i on je otišao, žurno prelazeći ulicu dok je još trajalo zeleno svjetlo za pješake. Gledala sam ga kako odlazi, i mislila, s koliko li smo se samo ovako ljudi usput pogledali, i odmah ih zaboravili.
I da ih opet vidimo, da li bi nam u duši nešto zasvjetlucalo, neki osjećaj.
Kao sjećanje.

Photo: http://www.astronomy.com