Mačka

Jutros sam zgazio mačku. Bila je crno – bijela. Žurio sam da se u rikverc isparkiram iz svoje ulice i – tup! Samo je mjauknula. Uz psovku sam zaustavio automobil i izašao. Ležala je uz moju stražnju desnu gumu, na stomaku, sa sve četiri noge ispružene. Rep joj se skvrčio s vrhom u zraku. Na stražnjoj strani lobanje, vidjela se tanka frakturna linija. Kroz nju se vidio ružičasti mozak. Gumasta masa presijavala se na jutarnjem suncu. Zgađeno sam viknuo i požurio natrag u auto. Isparkirao sam se, ostavljajući mrtvu mačku za sobom. Muka mi je bilo sve do bolnice, a kad sam izašao iz auta na svježi zimski zrak, postalo mi je bolje. Kakva ironija, da u mome želucu pomutnju pravi jedna mrtva mačka.
U bolnici je sve bilo kao i inače. Konzilijarni sastanak već je bio pri kraju kad sam ušao u salu, ali niko nije mario za moje kašnjenje.
“I tako”, reče profesor Božinović “To bi bilo to za ovo jutro, kolege. Možete krenuti u vizitu”. U sali nastade komešanje, škripale su noge stolica dok su doktori ustajali, neki od njih zapodjenuli su standardno jutarnje ćaskanje.
“Još samo nešto”, reče profesor “Stigli su nam novi promotivni plakati”, pokazao je rukom na zid pokraj prozora.
Tamo je, zalijepljen selotejpom, stajao veliki plavo – bijeli plakat. Na njemu je bila nasmijana žena savršenog bijelog osmijeha, koja je u naručju držala mačku. Crno – bijelu.
“JER MI SMO SUPERHEROJI U BIJELOM”, vrištala su slova pokraj žene “VAŠ ŽIVOT JE U NAŠIM RUKAMA”.
“Zar ne ulijeva povjerenje?”, upitao je retorički profesor, trljajući ruke, dok su kolege klimale glavom s odobravanjem, poput figurice psa koja se objesi za retrovizor. Onaj u kojem biste trebali vidjeti što vam je iza leđa.
Vrata sale s treskom su se otvorila i unutra je upala glavna sestra.
“Imamo hitan slučaj”, viknula je.
Svi smo potrčali ka ambulanti. Pristigla je žrtva saobraćajne nesreće. Upravo su ga prenosili s nosila na kolica u ambulantnoj sobi kad smo mi uletjeli. U pitanju je bio muškarac u srednjim dvadesetima, s teškim povredama.
“Pažljivo!”, reče jedan bolničar profesoru, koji je posegnuo za čovjekovom glavom, istovremeno vadeći lampu iz džepa da bi provjerio aktivnost njegovih zjenica “Ozljeda glave je strašna”. Doktorica Slijepčević brzinom svjetlosti je navukla rukavice i, s pažnjom kao da deaktivira bombu, lagano pomjerila čovjekovu glavu. Nazad se, na tjemenu, ukazala frakturna linija. Iza nje se, pod bijelim svjetlom neonki, ljeskao ružičasti mozak. Pozlilo mi je do te mjere da sam se zamalo onesvijestio.
“Vodite ga, vodite ga”, viknuo je profesor “Ne treba mi još jedan pacijent ovdje”. Sestra me uhvatila pod ruku. “Idemo u sobu za dežurne, doktore”, rekla je. Pokušavajući da ne povratim, iza sebe sam čuo kako profesor Božinović govori svom asistentu Zovki:
“Od ovoga neće nikad biti nikakav doktor”, rekao je, tihim senzacionalističkim tonom “Hirurg na specijalizaciji, a povraća mu se od malo mozga”.
Dok sam povraćao klečeći na koljenima, okružen mirisom Domestosa i još nekog ustajalog dezinficijensa koji vam se ukorijeni negdje duboko u moždanoj kori već nakon nekoliko mjeseci rada u bolnici, razmišljao sam – koje li ironije da profesor Božinović priča o tome kakav će neko biti doktor!
O tome nije sudio, naprimjer, prekjučer, kada mu je prava i zdrava djevojka iskrvarila na operacionom stolu, pri rutinskoj operaciji slijepog crijeva. Šuškalo se da je u pitanju već treći pacijent koji je umro njegovom nepažnjom ove godine. A tek je kraj februara!
Možda je to zato, razmišljao sam, što je profesor Božinović sin starog profesora Božinovića, koji se potrudio da ga sin naslijedi na funkciji, ali se nije potrudio da mu, recimo, objasni dijagnostičke procedure. Legenda kaže da je, kad je počeo specijalizaciju, jednog kolegu pitao “za šta se koristi PET/CT”. Sirotana pamćenje sigurno nije najbolje služilo, pa je to smetnuo u godinu, dvije. koliko je, do tog časa, prošlo od njegovog polaganja radiologije.
Još je veća ironija bio asistent Zovko, koji se nasmijao svojim smijehom nalik na mišje cijukanje. Svi smo znali da je Zovko bio svačija veza za polaganje određenog predmeta, i da je za isto uzimao i proviziju. Jednom je neko prokomentirao kako je Zovki bolje bilo da se bavio menadžmentom. Od toga bi sigurno ljepše živio nego od medicine.
Ustao sam i pogledao se u ogledalo. Pod neonskim svjetlom bio sam još gore blijed nego u stvarnosti, proziran poput duha. Znao sam da će ovo biti dug i grozan dan. A sve bi bilo drugačije da nije bilo one nesretne mačke. Razmišljao sam šta će biti ako se vratim kući, a nju još otamo niko nije sklonio. Morat ću uzeti vreću za smeće i zapakovati je u nju, pa baciti u kontejner. Ježile su mi se sve dlačice od pomisli na njeno ukočeno, nakostriješeno tijelo. Možda od mene zaista neće biti nikakav doktor.
Izašao sam nazad na hodnik i vidio Zovku kako izlazi iz operacione sale, bacajući masku u kantu za smeće.
“Šta se dešava?”, upitao sam.
“Ništa”, reče Zovko u prolazu “Umro je”.
“Već?”, upitao sam glupavo, kao da je postojao neki vremenski rok u kojem je prihvatljivo da pacijent umre.
“A što je trebao, čekati da ti nađeš želudac?”, odvrati Zovko i ode u kafeteriju.
Vrata operacione sale opet se otvoriše i iz njih izađe profesor Božinović. Pored njega je, skrušeno, hodala doktorica Slijepčević. Njen rad i trud da se svidi nadređenom nadilazio je ovozemaljske napore. Pa ipak, u njegovim bi očima mogla biti Zovko samo ako je onaj oženi.
“Vidimo se poslije, kolegice”, reče profesor Božinović dok je doktorica odlazila niz hodnik, a zatim se okrenu meni i, namigujući mi, reče “Ovo ti je živa mačka”.
Progutao sam knedlu i rekao:
“Šta ste rekli, gospodine?”.
Božinovićevo lice se smrknulo.
“Ti baš nemaš muda ni za šta, je li, Starčeviću? Možda je za tebe bolje bilo da si se bavio poezijom”.
I odmahujući glavom, produžio je u svoju kancelariju.
Kliznuo sam niz zid, sjedajući na pod praznog bolničkog hodnika. Dva radnika iz mrtvačnice izgurala su iz sale kolica, na kojima je, zamotan u crnu vreću, ležao onaj čovjek, čiji je mozak virio iz lobanje kao kod one moje mačke. Prošli su s kolicima pokraj mene, i nestali.
Sjedio sam tako i razmišljao. To nisam učinio još od fakulteta. Mislio sam o ovim ljudima oko sebe. O ovoj ustanovi. O pacijentima koji su, otkako sam došao na specijalizaciju, stalno umirali, kao neke životinje zahvaćene kugom. O tome kako pokušaj spašavanja života možda i nije bila najmudrija odluka u mom životu.
Mislio sam kako sam ubio onu prokletu mačku.
Kasnije, vozio sam se kući kroz popodnevnu gužvu i gledao kako sunce zalazi na horizontu. Strepio sam od povratka u ulicu. Ali, kad sam stigao, mačke nije bilo. Zahvaljivao sam nebesima i komunalnim radnicima koji su je sklonili.
U kući me dočekala moja uvijek nasmijana žena, koja je upravo vadila pile iz pećnice.
“Stigao je moj superheroj u bijelom”, rekla je, ljubeći me u obraz “Peri ruke i sjedaj da ručamo”.
Prao sam ruke i gledao u svoj odraz u ogledalu, malo manje blijed pod svjetlom našeg kupatila. Postavljajući stol, žena je pričala o svom danu, o trudnoći svoje kume, o novoj boji za kosu koju želi da isproba, o sinu moga brata koji je sinoć rekao prve riječi, o tome kako moramo u kupovinu namirnica, i da treba odabrati boju u koju ćemo okrečiti spavaću sobu.
“Ah, da”, dodala je, režući pile na stolu, čije se roza meso presijavalo pod svjetlošću lustera “Znaš li šta sam danas još morala uraditi? Riješiti se mrtve mačke! Stavila sam je u vreću za smeće i bacila u kontejner. Nazvala sam Komunalno da im kažem da to čas prije odvezu, da se ne bi tamo počela raspadati. Zamisli, neko je pregazio i samo ostavio na cesti da leži. Bože, kako su ljudi ustvari neljudi! A da ne govorim o tome koliko su nesposobni. Ne mogu se ni isparkirati u rikverc, a da ne naprave neki problem. Ili, da nekog ili nešto ne ubiju! Šta bi bilo da im je nečiji život stalno u rukama? Kao tebi…”.

Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je slučajna. Možda.