Kuća

Vijugala je cesta istočnom Bosnom. Uski put pun loše zakrpanih rupa vodio je kroz gustu šumu. Pored su ostajali gradovi, ako se tako mogu nazvati, te male bosanske kasabe s jednom krčmom i improviziranom autobusnom stanicom, gdje kuće vonjaju po vlazi i zaboravu, a djeca se igraju u prašini. Dvadeset godina nisam prošla ovim putem. Kroz noge su mi prolazili trnci i, u jednom trenutku, pomislila sam kako bih voljela da izgubim kontrolu nad autom i sletim s ceste, samo da ne dođem tamo kamo sam krenula. Vruće je bilo, usprkos do kraja pojačanoj klimi, julsko sunce udaralo je nemilice u prednje staklo, a borovi uz cestu bacali duge i široke sjene. Sati su već prošli kako sam krenula iz Sarajeva i činilo se da nikada neću stići. Možda bi tako bilo i najbolje.
Odjednom su iz šume počeli izranjati poznati prizori, znala sam obris svakog brda, svake kuće od koje su ostale samo spaljene ruševine, svakog minareta koji je strelovito probijao oblake. Još je malo ostalo. Nisam mogla disati, pa sam spustila prozorsko staklo u nadi da ću udahnuti malo zraka, ali jedino što je ispunilo automobil bila je šumska vlaga i omora vrućeg dana. Odjednom, cesta se prostrla ravnicom i tamo, preda mnom, izbio je. Zavičaj.
Zaustavila sam auto na šljunkovitom proširenju, gdje je nana sa šarenom maramom svezanom ispod brade prodavala domaći med. Zaškiljila je u mene, stavljajući šaku, smežuranu od godina teškog rada, iznad očiju, da sebi zakloni sunce. Čudna joj je bila sigurno ova žena, savršeno isfenirane duge kose, šminke i noktiju, u bež lanenom odijelu i cipelama na tanku štiklu, u ovom mjestu kome je Bog već davno okrenuo leđa.
“Selam alejk”, rekla je “Kuda to ti?”.
Pogledala sam u pašnjak što se prostro s naše lijeve strane, pa u nju, i odgovorila:
“Kući”.
Moje visoke potpetice propadale su u travu dok sam odlučno gazila prema šumi. Nekoliko kuća bilo je tu, skoro sve prazne. Ispred jedne, stajao je naslonjen neki čovjek i pušio, dok je krava mirno pasla pokraj njega, mašući čupavim repom.
Napokon sam došla do hlada borova i nastavila pravo. Gotovo sam mogla čuti komešanje, vrištanje i zvuk stopala koja su žurno trčala po travi. Zavrtjelo mi se u glavi, pa sam se naslonila na obližnje drvo, dišući kao na škrge. Još samo par metara.
I zaista, izbila je između borova kao neko strašilo. Nekada trokatnica s lijepom avlijom i bijelom drvenom ogradom, smještena u sudaru tišine šume i cvrkuta ptica, a sada spaljeni kostur bez krova i prozorskih stakala, napušten, go, zaboravljen. Mrtav.
Polako sam gurnula kapiju drvene ograde; žalobno je zaškripao dvadeset godina nepodmazani mehanizam, trznuvši me. Srce mi je kucalo glasno, u ušima mi je zujalo. Prošla sam uskim puteljkom do ulaznih vrata, zvuk mojih štikli odzvanjao je šumom poput pucnjeva puške. Na vratima nije bilo brave niti kvake, samo rupe na mjestima gdje je nekad bila ključaonica. Gurnula sam ih i otvorila su se, prikazavši predvorje u polumraku. Sunce je ukoso padalo kroz ostatke onoga što je nekad bio krov. U sunčevim zrakama mogle su se vidjeti čestice prašine, koje su svjetlucale poput kristalića. Polako, jednom nogom, pa drugom, ušla sam u kuću. Škripale su drvene daske poda. Ono što je u kući ostalo, bilo je prevrnuto i struhlo. Osjetio se miris starosti i napuštenosti. Stala sam i pogledala desno, gdje je nekad bila dnevna soba. Sve je izgorjelo i vidjeli su se samo crni ostaci tkanine koja je vjerovatno nekad pripadala sećiji. Stajala sam tako nekoliko sekundi, a onda se popela uz poluizgorjele stepenice na sprat. Nisam razmišljala da li ću kroz njih propasti i slomiti noge, ili možda poginuti. Nisam razmišljala ni o čemu.
Od gornjeg sprata nije ostalo bogzna šta. Spavaća soba nije postojala. Na tom mjestu zjapila je samo rupa kroz koju se dolje, u prizemlju, vidjela nekadašnja kuhinja. Konstrukcija se održala samo na mjestu moje nekadašnje sobe, gdje je sada stajao pocrnjeli željezni okvir kreveta i, tačno ispod mjesta gdje je nekada bio madrac, limena kutija. Prišla sam, polako, ne dišući. S dva prsta lagano sam prelazila preko onoga u čemu sam nekada spavala svaku noć, gledajući odatle kroz prozor u noćno nebo, maštajući o budućnosti. Čučnula sam i prema sebi povukla limenu kutiju. Unutra su, znam. Unutra su, i sad kad ih vidim, raspast će se, kao kula od karata, sve ono za šta se držim ovih dvadeset godina.
Podigla sam poklopac limene kutije i izvadila iz kutije dvije slike. Ništa im nije bilo, bile su potpuno netaknute, neokaljana uspomena, koju ni vatra, ni godine nisu uništile. Na prvoj slici, bila je porodica. S lijeva nadesno, stajali su čovjek s crnim brkovima, do njega crvenokosa žena, pokraj nje mladić od kojih dvadeset godina, i do njega kopija crvenokose žene, samo jako mlada, s pjegicama i razdvojenim prednjim zubima. Iza se vidjela kuća, bijela fasada i balkonska ograda od kovanog željeza. Svi su bili zagrljeni, nasmijani, sretni. Na drugoj slici, crvenokosa djevojka s prethodne slike u naručju nekoliko godina starijeg muškarca. Držao ju je s obje ruke, ona je njega jednom obgrlila oko vrata, a drugu je držala raširenu, kao da će njome zagrliti čitav svijet. Okrenula sam sliku. Na poleđini je pisalo “august 1991.”.
Bili su to naši zadnji dani.

*
Negdje ispred kuće, začuo se vrisak. Otac se trznuo, stišavši televizor. Majka je zastala s rukama u sudoperu. Zgledali smo se. Odmah potom, na vratima se začulo lupanje. Otac je skočio na noge i brzo došao do vrata, pogledavši kroz špijunku, a zatim otključao i otvorio. Jasmin, najbolji prijatelj mog brata Benjamina, stajao je na našem pragu u vojnoj uniformi. Lice mu je bilo bijelo kao kreč. Ne pamtim mnogo detalja, osim jednog. Majka se mokrim rukama, s kojih je curila pjena, uhvatila za rub sudopera, toliko čvrsto da su joj ručni zglobovi pobijeljeli. Jasmin i otac gledali su se nekoliko sekundi. Mislim da je u tih nekoliko sekundi stalo pet nečijih života. Jasmin je duboko udahnuo, pa progutao. Šapnuo je, ali sam ga, stojeći na stepenicama, čula jasno, kao da je ispred usana držao zvučnik.
“Dolaze”.
Majka je grozničavo pakovala pasoše i svoje zlatno prstenje u maramu. Otac je mirno u džep hlača stavio četkicu za zube, partijsku iskaznicu i dioptrijske naočale. Ja nisam uzela ništa. Vratit ćemo već iduće sedmice, mislila sam. Sve ovo je glupost. Oko naše kuće bilo je milion duša. Ljudi su trčali, neke žene su jaukale. Vidjevši nas da smo izašli, Jasmin je dotrčao i rekao ocu:
“Vi morate krenuti kroz šumu. Benjamin je neka dva kilometra zapadno odavde. Oni će vas čekati da nastavite s njima prema slobodnoj teritoriji. Vas dvije idete na drugu stranu. Za vas je sigurno”.
Majka je izbezumljeno gledala u oca. On je samo uhvatio za obje ruke i rekao:
“Vidimo se za par dana”.
Mene je pogledao u oči i klimnuo glavom. Znao je, a znao je da i ja znam. To klimanje bio je prešutni dogovor da se brinem o majci. Zatim se okrenuo i s kolonom muškaraca nestao među borovima. Potrčale smo s nekim ženama prema Jasminu, koji je stajao pored jednog u moru autobusa koji su milili cestom pokraj šume. Jasmin je uveo majku u autobus, a zatim se vratio po mene. Upitno sam pogledala.
“Nije dobro”, šapnuo je kao odgovor na moje nijemo pitanje.
Sjele smo u autobus i krenuo je. Majka je gledala kroz prozor, praznih očiju, a onda je iznenada vrisnula.
“Benjamin!”, rekla je “Nisam ga vidjela, nisam ga poljubila!”.
I s obje ruke ščepala se za kosu, tako da sam mislila da, kad je pusti, nijedna joj dlaka na glavi više neće ostati.
Poslije sat vremena vožnje, autobus je stigao u grad. Tamo su bile hiljade duša, vladala je opća trka i panika. Izašli smo iz autobusa i krenuli za vojnicima koji su nas usmjeravali ka nekim kamionima. Tad sam ga ugledala, s pripadnicima vojske, stajao je i on, u uniformi, djelujući kao dijete koje su roditelji obukli za neki uvrnuti maskenbal.
“Odmah ću doći, mama”, rekla sam.
“Kud ćeš?”, viknula je majka “Kud ćeš?!”. Skoro da je vrištala, ali ja sam već potrčala kroz more ljudi, gurajući koga sam stigla, jer više nije bilo pravila, bio je sudnji dan.
Neko mu je pokazao na mene i on je potrčao, zagrlili smo se, čvrsto, zagrljajem koji je lomio kosti.
“Hvala Bogu”, viknuo je “Hvala dragom Bogu! Gdje su ostali?”.
“Otac je otišao da se nađe s Benjaminom u šumi, majka je tamo sa ženama. Tjeraju nas da idemo”, izgovorila sam u dahu, derući se da nadglasam vrisku i zvukove helikoptera.
“Idi”, rekao je “Ja ću izaći večeras. Kroz par dana ćemo se vidjeti gore”.
Držali smo se za ruke kao dva davljenika. Niko nije puštao.
Iza sebe, čula sam Jasmina kako me doziva.
“Idi”, rekao je, poljubivši mi ruke “Idi”.
Rulja je potrčala i naše ruke su se razdvojile, dok sam vrištala, vrištala…
U kamionu nije bilo majke. Upitala sam Jasmina gdje je.
“Ona je u drugom kamionu”, rekao je on “Nemamo vremena da je tražimo. Sastat ćete se kad stignemo. Sad moramo krenuti. Dok nisu došli”.
Kamion je krenuo, sjedili smo jedni na drugima, žene su plakale, djeca su vikala.
Tamo iza brda, zalazilo je sunce.

*
Sjedila sam u plastičnoj stolici u avliji i učila. Još dva ispita do kraja. Bio je vruć sumrak, početak jula. Spustila se tišina.
Ispred kapije, zaustavio se džip sa zatamnjenim staklima. Podigla sam pogled. Opet neki dijasporac. Vratila sam se svojoj knjizi. Vrata avlije otvorila su se i čovjek iz džipa približavao mi se. Podigla sam pogled i umrla.
On je bio. Šest godina stariji. Malo deblji. S nekoliko bora i par prosijedih pramenova. Knjiga mi je ispala iz ruku i s treskom udarila o avlijsku kaldrmu. Ustala sam iz stolice, kao sluđena, kao u snoviđenju.
Zastao je metar od mene. Gledali smo se.
“Živ si”, prošaptala sam.
Klimnuo je glavom.
Godinama sam razmišljala šta bih mu rekla kad bih ga samo jednom mogla vidjeti. Kako možda ne bih ništa ni rekla, samo bih ga dirala po licu, prelazeći prstima po obrisima njegovih jagodičnih kostiju, obrvama i usnama. Samo jedan trenutak, samo još jedan, pa da i ja legnem s njima svima, samo što bi moj grob bio znan.
I evo ga. Stajao je preda mnom. A jedino o čemu sam ja mogla razmišljati jeste da više nikad neću moći udahnuti zrak.
“Jesi li im našla kosti?”, upitao je.
“Kakve kosti, nisu oni mrtvi”, rekla sam, prkosno.
Oborio je pogled i odmahnuo glavom. Zatim je progutao knedlu i pogledao me u oči.
“Tvog oca i brata su ubili u šumi. Rekao mi je amidža, gledao je kako se to dešava. Tvoja majka… Upucao je vojnik pred kamionom. Tražila je da joj kažu gdje joj je sin. Htjela je da se oprosti. On je izgubio strpljenje i…”.
Nisam čula. Nisam ni vidjela. Nisam ništa.
“Došao sam iz Njemačke da ti ovo kažem”, rekao je, kao da sam sebi odaje priznanje.
Nasmijala sam se muklo, grleno, ludački.
“Nisi trebao”.
“Živim tamo. Oženio sam se. Imamo malu djevojčicu. Ponekad me podsjeća na tebe”.
Pogledala sam ga, okrenula se i otišla u kuću, zalupivši vratima za sobom tako da su se šarke zatresle. Došao je kraj svemu.

*
Sutra će srušiti kuću. Neki Francuzi odlučili su kupiti zemljište, srušiti kuću i napraviti vikendicu. Prekrasna je vaša država, govorili su mi. Vi ste blagoslovljeni.
Pitala sam ih, znaju li šta se tu dogodilo. Znaju li da će njihovo odmorište biti na zemlji natopljenoj krvlju, nahranjenoj kostima. Znaju, rekli su. Ali prošlost treba ostaviti u prošlosti. A vi pametno iskoristite taj novac, kupite sebi nešto lijepo, otiđite negdje, putujte.
Izašla sam ispred kuće, gledajući je, prvi put od onog dana kad smo se ispred nje rastali, i zadnji put, danas, kad se ja sa sobom rastajem. Pogledala sam onu sliku iz augusta 1991., pogledala je i pocijepala na stotine komadića koji su nečujno pali u zapuštenu travu. A onu drugu, stavila sam u lijevi gornji džep odijela, gdje je o nju udaralo ono što je ostalo od mog srca. Okrenula sam se i krenula prema cesti, više se ne osvrćući.
Tamo iza brda, zalazilo je sunce.