Kaleidoskop

Kako sam je samo volio
Bila je tako puna života
I od njega prazna

Pjesme je pisala
Brojala zvijezde
Čitala Kanta u svijetu
Žutih naslovnica
Voljela je ljude
Ljudi nisu voljeli nju
Bojali su se njene brzine
Preglasnog smijeha
Njenih emocija što potopiše
Sve, kao tsunami
Svega su se bojali

Plakala je
Toliko je plakala
Smanjivala kontrast
Svojih boja jer su
Rekli da je prejak
Sakrivala ih u sebi
Dok joj eritrociti
Nisu postali šareni
Falični,tromi za kisik
Gušila se i gušila
Od sebe same

U ogledalo se gledala
Brojala greške
Božije i svoje
Sve si je brojala
Mane, zalogaje
Krive linije, tačke
Višak i manjak
I da sebi oprosti
Nije imala vremena
Morao je neko sve
Opraštati drugima

Sreću je prosipala
Na sve strane
Šljokičavu sreću
U prahu, sreću od konfeta
Gledala me duboko u oči, u dušu
Voljela me za tri srca
Niko nikad nije mogao
Toliko da voli, da gori
Da mi se smije iz dna utrobe
Da u mene vjeruje i gura me
Naprijed, gore, iznad neba

Čitao sam njene pjesme
Pravio se da znam
Koliko ima zvijezda
I da me zanima Kant
O kojem je pričala
Kao o vremenu da priča
Pojačao sam njen preglasni smijeh
Očima ispijao tsunami od emocija
Ja se nje nisam bojao
Ja sam joj se divio
Kako je osjećala življenje

Iza nje sam
U ogledalu stajao
Ispravljao krive linije
Brisao tačke
Opraštao i njene
I Božije greške
Brojao vrline
Iz duplji čupao
Vlastite oči
Da bi kroz njih
Pogledala sebe

I njene suze
Skupljao sam
U staklenu kutijicu
Redao ih na
Police biblioteke
Po sunčanom danu
Gledao u njima dugu
Otvorenih usta kao
Dijete što gleda
Šarena stakla kroz kaleidoskop

Kako sam je samo volio
Od vatre života je gorjela, gorjela
I od nje sagorjela.

Photo: https://kunstbaron.de