Kad odem kući

Kad odem kući;
čini mi se da na istim stolicama, u bašti oronulih kafića,
sjede isti tipovi u izlizanim kožnim jaknama,
sjećaju se dana kad je poginuo Miki,
i kako je po nama tuklo s Vlašića,
i psuju državu za koju su se borili,
dok naručuju još jednu dužu u malu.

Kad odem kući;
u želucu osjetim svaku rupu na cesti,
koju je za sobom ostavio geler '93,
nikad je nisu zakrpili, a '22. je,
na zidovima pasaža zgrada isti grafiti,
i poneki što su dodali neki novi klinci,
kojih je sve manje i sve je tiša graja;
na igralištima samo škripe
nepodmazane ljuljačke zanjihane od vjetra.

Kad odem kući;
na ulici ostane neizgovoreno "dobar dan",
ljude koje ne znaš ne pozdravljaš,
meni poznata lica sve su više samo sjećanje;
oni što još žive, žive bolji život daleko,
za onima koji ne žive, ostali su stari neoprani prozori,
da u njih upreš i kažeš "eto tu je stanovao",
malo sa sjetom, malo s gorčinom na vrh jezika koju
ostavlja stid od laganog zaborava.

Kad odem kući;
prođem pored onog što je nekad bila Giza,
odzvanja škripa đonova patika, "dodaj" i
zvuk lopte kako upada u koš; čuju se velike
tinejdžerske šake kako nabacuju; vidim ih
u daljini, te dječake koji su sada muškarci;
više ne igraju košarku, sanjaju neke nove snove
da zamijene one koji su se ugasili.

Kad odem kući;
osluhnem: iz muzičke se čuje kako druga djeca
griješe na klavirskim tipkama;
prošetam pokraj moje osnovne; cigle izgledaju
kao kolači; kuća iz Ivice i Marice, iza čijih zidova
život teče od raspusta do početka novog razreda;
i svi problemi sažeti su u četiri iz matematike.

Kad odem kući;
prođem pokraj Kapljice; tu sam na balkonu
u plastičnoj ljubičastoj kadici kupala barbike,
tu mi je mama od pet godina stare kose
motala "sarmice"; tu mi se rodio brat;
police dječije sobe pokrivene papirom s Miki Mausom;
stubištem se još nekad popnem u snovima;
ispred granap mali, premali; u škrinji sa sladoledom
Snjeguljica.

Kad idem od kuće;
svojoj novoj kući; u kojoj živim epizodu života
"biti odrastao", na starom balkonu još je živa
uspomena na moje djetinjstvo; dođem do Zvijezde jedan,
okrenem se da vidim kako maše, da odmahnem,
i opet mi je osam godina; osam, a dvadeset i osam;
život sve odnosi, nemilosrdno žvače trenutke i dane,
sate i godine; i jednom će samo ostati sjećanje i na to
kako je bilo kad odem kući.

Prolazi vrijeme.