Kad je vrijeme da spakujemo kofere

Probijajući se kroz gužvu u shopping centru, za oko mi je zapao jedan od izloga. U njemu su, jedan uspravno, jedan na boku, i jedan u pozadini kao da i nije previše bitan, stajala tri ljubičasta kofera. Tek tako. Okolo nije bilo obučenih lutaka ni dekorativnih komoda s napola otvorenom ladicom iz koje nešto viri, nije bilo plastificiranih papira s cijenom, ni vještačkog cvijeća razbacanog po podu koje bi dalo neki moderni štih tom prizoru. Razmišljala sam kako bi meni bliske osobe doživjele ovaj izlog. Znala sam da bi jedna prijateljica prokomentarisala kako su se mogli više potruditi oko dekoracije, jer njoj taj izlog ne bi nikada zapao za oko. Druga bi sigurno rekla kako ne razumije kako prodavačice iz prodavnice uopće mogu gledati u to, tako pobacano po podu, i zašto se niko nije sjetio da ih lijepo poreda jedne do drugih, po veličini. Mene nije doticalo što koferi leže razbacani niti što u izlogu nema nikakvih detalja za poboljšanje estetike. Za mene je taj prizor značio samo jedno: slobodu.
U životu postoji nekoliko situacija u kojima pakujemo kofere: ili idemo na put, ili se selimo, ili napuštamo nekoga koga smo nekad voljeli.
Poenta je, kako znati kad je pravo vrijeme da spakujemo kofere?
Svi mislimo da naš život ima ogromno značenje, da je naša svakodnevnica puna problema  koje je teško riješiti i da bi bilo vrlo teško odvojiti se od mjesta na kojem se trenutačno nalazimo. A onda krenemo na sedmodnevni odmor i, kad u kofere potrpamo sve što nam treba, za nama ostaju poluprazni stanovi. S polica se i dalje smiješe naši obrisi na fotografijama i prašina i dalje pada po bestsellerima koje smo kući donijeli sa sajmova, ali duh doma već se polako gubi. Još nekoliko kutija i cijeli naš život bio bi spreman da se premjesti u neki potpuno drugi svijet. Tek tada čovjek spozna da nije bitno ono što nosiš sa sobom, već ono što nosiš u sebi. Svi  ti ljudi koje si upoznao, mjesta koja si vidio, izlasci sunca koje si dočekao, knjige koje si pročitao… To je ono što te činim onim što jesi. A to se ne pakuje u kofere. To se nosi u duši. Jer, mozak je kofer u koji ne moramo pakovati stvari: one su već zapakovane, uredno i po bojama složene u ladicama, spremne da izađu na vidjelo kada čujemo neki zvuk ili osjetimo neki miris. U njemu vučemo svoje uspomene gdje god bili, u tramvaju ili u avionu, hodajući do granapa ili ležeći na nekoj plaži na Maldivima. To je čar i ljepota sjećanja: može ostati s nama sve do smrti.
Istraživanja kažu da je selidba treća najstresnija stvar u životu svakog čovjeka. Prva je smrt bliskog člana porodice, druga je razvod braka. Nekad, selidba nije stres. Selidba je spas. Pogotovo ako idete u Dansku, naprimjer. Tad nema puno razmišljanja. Kad vidiš stanje na bankovnom računu, znaš da je vrijeme da spakuješ kofere. Kad ujutro dođeš na posao i shvatiš da ćeš zbog svog okruženja biti do kraja života nesretan, znaš da je vrijeme da spakuješ kofere. A kad vidiš svoju diplomu, kako na dnu ladice skuplja prašinu, tad ne samo da znaš da je vrijeme da spakuješ kofere. Tad su oni već spakovani. Kako je pakovati kofere kad seliš, znaju samo oni koji su odselili. Nekima je bilo teško. Plakali su dok su redali cijeli svoj život u kofer i potom sjedali na njega da ga lakše zatvore. Proklinjali mjesto i vrijeme kad su se rodili. A opet su znali da idu tamo gdje će im biti bolje. I to im je nekako davalo snagu da još jače sjednu na onaj kofer. Nekima nije bilo teško. Bili su sretni. Jedva su čekali da započnu svoj život negdje daleko, gdje se dnevnik u osam sati ne sastoji od crne hronike i gdje novinski naslovi svaki dan ne vrište gdje su danas protesti. Oni su s lakoćom pakovali svoje stvari, stavljajući samo osnovno, želeći da što više toga ostave za sobom.
Probudiš se jedno jutro i kraj tebe u krevetu leži stranac. Iako ste se upoznali prije deset godina. Iako možda čak imate i djecu. U tišini pijete kafu, u tišini ručate, u tišini on gleda utakmicu, a ti peglaš veš. Čak i razgovarate u tišini. Koje sve račune treba platiti. Kakve tene sinu treba kupiti za sport. Kad ćete u posjetu njegovoj rodbini. Kada dolazi tvoja sestra. Nisi sretna. Nije ni on. Život prolazi, a vi se mučite. Onda on nađe ljubavnicu. Mlađa je od tebe, ima pločice na stomaku, manikirane nokte i izbijeljene zube. Tebi se na facebooku malo prečesto javlja kolega s posla. On nema pivski stomak, kosa mu je uvijek savršeno počešljana i rukavi košulje zategnuti preko bicepsa. Kažu da od stola na kojem se više ne služi ljubav treba ustati. A od stola na kojem se više ne služe ni poštovanje, ni povjerenje, ne samo da treba ustati, nego treba i otići u spavaću sobu, izvaditi stvari iz ormara, i spakovati kofere. Nije vrijedno da noću ne spavaš razmišljajući u kojoj je kafani. Nije vrijedno nijednog dana u kojem ćeš se osjećati nevoljeno, neželjeno i nedovoljno dobrom. Nije vrijedno da ne budeš žena, nego sluškinja. Nije vrijedno tvoje prazne duše i tvog izmučenog odraza u ogledalu.
Zato, spakuj kofere. Svoje ili njegove. Ili zajedničke, ako negdje selite. Ili idete na put.
Treba znati kad je vrijeme da se vratiš kući, a kad je vrijeme da kuća bude negdje drugo. Lakše je imati razbacane kofere, nego razbacan život. Život može biti zatvor. A koferi mogu biti sloboda. Ako prepoznaš kad je vrijeme da ih spakuješ.