Jutro

Naslonjena na balkonska vrata, mirišem vruću kafu iz šoljice, slušam kako voda teče iz česme negdje na drugom kraju stana, gledam pahuljice kako padaju.
One plešu; svaka od njih mala je kristalna balerina, s lakoćom se spuštaju s neba i dodiruju tlo.
Mogla bih se naviknuti na ovaj život, na ovaj osjećaj u duši, na ova jutra u kojima nije bitno što je snijeg u martu, što je siv dan, što je tek utorak.
Mogla bih se naviknuti da se sve više učim plivati u dubinama tvojih očiju, da mi glava više nije jedva iznad površine, dok me vir mojih osjećaja prema tebi, obavijen oko mene poput lanaca, vuče prema dnu; da se više ne utapam.
Mogla bih se naviknuti da sam, drhtavim koracima poput laneta na ledu, ponovo počela učiti hodati, držeći te za ruku, i sada već idem naprijed, skoro čvrsto, skoro bez straha.
Mogla bih se naviknuti na zvuk tvoga glasa kad razbija tišinu duboke noći, i hrapavog i mekanog, koji čini da se osjećam kao da grijem ruke na vatri, a toplota mi struji od tjemena do nožnih prstiju.
Mogla bih se naviknuti na tvoje ruke na mojim rebrima, kojima me držiš toliko čvrsto, da me dotičeš ravno po duši, i na njoj ostavljaš otiske prstiju tamnom, neizbrisivom tintom.
Mogla bih se naviknuti na tvoj zagrljaj kao jedino sigurno mjesto na ovom ogromnom, strašnom svijetu, kojem se vraćam na kraju svakog dana, na početku svakog jutra, u svakoj sekundi koja otkuca na satu, svakom treptaju oka, svakom udisaju zraka koji škripi kroz moja pluća kad dišem plitko, misleći na tebe.
Mogla bih se naviknuti na otkucaje tvog srca, glasnije od sve muzike u prostoriji, koji mi odzvanjaju u ušima, svakom sistolom i dijastolom i šumljenjem krvi u tvojim venama.
Mogla bih se naviknuti na tvoj osmijeh u mraku, koji, kad bljesne, podsjeti me na hiljade sjajnih zvjezdica, koje sam gledala u davnim noćima, na livadama planina, i pokušavala ih izbrojati.
Mogla bih se naviknuti na tvoj miris, i da će me od njega zauvijek boljeti na najdubljem dnu utrobe, da će mi se od njega stvarati suze u uglovima očiju, i da će mi od njega poskakivati jagodice, refleksno, samo da te dotaknem, još samo ovaj put, i još jedan, i nakon toga jedan.
Mogla bih se naviknuti na tebe, da postojiš stvarno, na ovom kraju svijeta, u ovom kraju grada, u ovoj kući, u ovoj sobi, u ovoj duši. Da si nekako pokucao na ta vrata i zapeo za prag, padajući u nju direktno na lice, zalutavši na pravo mjesto u pravo vrijeme, iako smo mislili da za nas više nema ni pravog vremena, ni pravih mjesta, samo pogrešni putevi, riječi, ljudi.
Mogla bih se naviknuti na tebe, ali neću.
Nikad se neću naviknuti.
Jer, navika je kao operacija srca, rutinska ugradnja premosnice da se preživi, a s tobom, rutina ne postoji, postoje samo prelijepe improvizacije međusobnih spajanja nervnih završetaka preko kojih dijelimo impulse, arterija preko kojih dijelimo krv kojom pumpa život, usana preko kojih dijelimo udahe i izdahe i zrak kojim dišemo i živimo.
Zato se nikad neću naviknuti.
Samo ću se čuditi ovim jutrima, u kojima miriše kafa iz šoljice, šušti voda iz česme, padaju male kristalne balerine s neba, na kraju marta, dan je siv, ali je najbistriji koji sam ikad vidjela, i sve je čudno, sve je novo, i sve je savršeno.