Junak - rijeka

Kakva čudna pomisao; živiš život, osoba si s osjećanjima, sjećanjima, postupcima, odlukama, iskustvom, i onda, jednoga dana, više te nema. Automobil iz suprotnog pravca naiđe velikom brzinom; tromb koji je dugo čučao, pritajen, odluči da je vrijeme da prošeta; bolest pusti svoje korijenje po tvojim organima; možda te čak i udari grom, ili, ako zaista imaš sreće, umreš u poznim godinama zaspavši u svome krevetu. Kako god bilo, sve ono što je pohranjeno u našem mozgu, zajedno s našim karakterom koji je određivao kakva smo mi to osoba, odlazi zajedno s nama. Dovoljan je jedan ubod nožem na “pravo” mjesto ili jedan pucanj iz pištolja, ako smo se nekome baš jako zamjerili, i u milisekundi, nas više nema.
Čudna je pomisao da gdje god se rodili, kakva god mjesta na svijetu obišli, trajao naš život dugo ili kratko, bili mi kraljevi ili prosjaci, znao cijeli svijet za nas ili samo naši roditelji u kućerku na vrhu planine – svi završavamo na istom mjestu – ispod zemlje. Život je neizvjestan i zaista možemo reći da ne znamo šta će se dogoditi sutra, ma ni šta će se dogoditi kasnije tokom ovog dana, ali smrt je potpuno izvjesna i sigurna.
Ukoliko tako posmatramo život, vrlo lako možemo zapasti u misao o beznađu ljudskog postojanja, pogotovo ako smo samo “obični” anonimni ljudi. Teško je živjeti kad nas stalno nosi isti tok misli, pa postajemo junak – rijeka u priči o tome kako živimo uzalud jer nikada nećemo postići ništa što je vrijedno sjećanja na nas. Evo, pogledajte samo naše predake. U najboljem slučaju, sjećate se tek svog pradjeda! Stare crno-bijele fotografije članova naše porodice koji su živjeli prije stotinjak godina pravo je blago, a i takve danas rijetko postoje.
Kad sve saberemo i oduzmemo, nije ni čudo što ljudi i u modernim vremenima, gdje je nauka našla objašnjenje za većinu neobjašnjivih pojava, a tehnologija zavladala našim svakodnevnicama, i dalje vjeruju u Onaj svijet. Koliko li je samo lakše i ljepše živjeti s ubjeđenjem da je smrt ništa drugo do novi početak. I to ne samo novi početak, već put u vječnost gdje vlada vječno svjetlo, mir i blagostanje i gdje smo sastavljeni sa svima onima koji su nas napustili, a voljeli smo ih svim srcem. Bili vjernici ili ne, moramo priznati da je koncept Onog svijeta nešto što donosi spokoj i prihvatanje. “Živimo na Zemlji samo jedan dan, ili manje”, kaže Meša Selimović, a Tamo živimo zauvijek, bez straha da bismo više mogli i u čemu pogriješiti.
Ipak, ovozemaljski život prođe, bio jedini ili ne. Šta nas čeka poslije toga, ne znamo, jer niko se otamo nije vratio, pa da i ovima i onima posvjedoči ima li ičega. Ljudi koji su preživjeli kliničku smrt opet svjedoče različito – neki kažu da su vidjeli svjetlo na kraju tunela, gdje ih je čekao nekoga koga poznaju, a koga odavno više nema; neki kažu da postoji samo duboka tama. Ono što zasigurno znamo jeste da uvijek treba plivati uzvodno, boriti se protiv struje i ne dozvoliti da nas rijeka nosi onako kako je njen tok, već onako kako mi to odredimo.
Pa kad joj dođe kraj, ulijevala se ona u more ili presušila, da spokojno možemo reći – junački sam plivao.
Do zadnjega daha.