Grad koji blijedi

Jedno od mojih najranijih sjećanja datira iz zime 1997/98. godine. Glavna ulica zatvarala se za saobraćaj u 18 sati i, za tili čas, sav korzo bio je pokriven snijegom. Tata me vozio na drvenim sankama kroz grad, čije su zgrade, za trogodišnju mene, tada izgledale poput šarenih nebodera čiji su vrhovi nestajali u noćnoplavom nebu. Sve je bilo tako čisto i svijetlo, poput neke praznične slike s kalendara. I za nama, ostajali su tragovi u snijegu.

Kad sam krenula u osnovnu školu, grad je i dalje bio poprilično velik: muzička škola od naše kuće činila se kilometrima daleko. Na putu bih uvijek sretala mnoštvo maminih i tatinih poznanika, dok sam u izlozima zagledala svoje skakutave kikice i ruksak koji je bio veći od samih leđa. Sve je vrvjelo od poznatih lica. Koncerti su u muzičkoj školi bili pravi mali “eventi” i sala bi bila prepuna roditelja. Tako je bilo i sa školskim priredbama, košarkaškim utakmicama i teniskim mečevima. I grad je živio.

U srednjoj školi, izlasci su postali jako važni. Mi, djevojčice, vikendom bismo sređene paradirale korzom, dok su nas dječaci gledali sjedeći na zidiću pokraj Muzeja, dobacujući i smijuljeći se. Ipak, kako smo rasli i pomalo putovali, grad je nekako postajao manji. Zgrade više nisu dodirivale nebo, počele su se primjećivati oronule fasade i zapušteni parkovi. Par godina starije generacije odlazile su na studije i nisu se vraćale. I tako, kako se počeo bližiti kraj srednje škole, i mi smo jedva čekali da odemo. I čitav svijet bio je naš.

Godine su prolazile, a odlasci kući bivali sve rjeđi i rjeđi. Uvijek je vikendom bio preči neki koncert ili neki izlazak ili, najčešće, neki ispit. Tamo, kod kuće, bilo je učmalo i dosadno, prepušteno mlađim generacijama, dok i oni ne odu. I tako je išlo vrijeme.

Danas, grad je izgledom isti kao prije dvadeset godina. Samo što se zgrade sada čine male, toliko male da imam osjećaj, kada bih se zatrčala iz daljine, mogla bih ih preskočiti. S njih se kiselo smiješe one iste oronule fasade, često iscrtane grafitima, ispisane nepristojnim riječima. Ono što se jeste promijenilo, to su (ne)poznata lica.

Kad odrastaš u malom gradu, ne znaš je li to dar ili prokletstvo. Prokletstvo je što te svi znaju i čini se da si uvijek pod lupom. Dar je, također, što te svi znaju, pa se osjećaš kao svoj na svome. Jer, svako je tvoj i ti si svačiji. Ponekad se znalo desiti, kada nekuda krenem da, na putu od kuće do destinacije, svaku osobu koju sretnem, pozdravim, jer baš svaku tu osobu i poznajem. Danas, moglo bi se reći da je potpuno obratno. Kad odem kući, osjećam se onako kako se osjećaju stranci kada negdje dođu prvi put. Mladi ljudi odlaze za svojom nafakom, nalazeći je u većim količinama u Minhenu, nego u vlastitom zavičaju. Sredovječni i stari odlaze na put bez povratka, mnogi od njih tako iznenada, da ti u grlu stane knedla koja se čini prevelika za progutati. Pa tu stoji sve dok se ne otopi i sklizne u svojoj punoj gorčini. I rijetko se više kome ima reći “dobar dan”. I rijetko ti ko više ima reći – sjećam te se kad si “ovolišna” bila. I rijetko kad se čovjek osjeti kao da je zaista kod kuće.

Tako je brzo prošlo djetinjstvo. Pomislim, kakva je zabluda bila želja da odrastem! Kad je tako lijepo bilo imati tri godine dok te tata vozi na sankama. Šest godina dok s majkom hraniš ribice na Plavoj vodi. Deset godina dok guliš koljena u parku u Zvijezdama. Petnaest godina dok sjediš u julu na hladnom betonskom zidiću pokraj Muzeja.

I ne misliš o fasadama, o kinu i pozorištu kojih nema, o školi sa žutom fasadom, o tome kako “Exit” više nije tamo gdje je nekad bio. O tome kako svi, na ovaj ili onaj način, odlaze.

Svaki put kada se vraćam onome što sada nazivam domom, na izlazu iz grada, osluškujem tišinu ulica. I mislim, kako je Travnik postao grad koji blijedi. Uhvaćen kandžama teške bolesti, koja postoji otkada je svijeta, a koju je proizvelo samo vrijeme…

Zove se Zaborav.