Gnijezdo

Škripao je nepodmazani mehanizam ljuljačke na trijemu. Naprijed – nazad. Naprijed – nazad. Nije mi smetalo. Možda sam čak potajno i priželjkivala da će puknuti i da ću pasti. Nadala sam se da bih tada nešto osjetila.
Sumrak je bio i sjene drveća oko jezerceta pokraj kojeg smo živjeli zrcalile se u njemu kao u ogledalu. Voda je bila savršeno mirna, tek pokatkad zatreperivši od blagog povjetarca. Ptice su kružile nebom posljednji put prije nego padne mrak. Negdje u daljini, zazvonila su zvona crkve. Baš u tom trenutku, sunce je grlilo horizont, a jezero odjednom postalo tekuće zlato. Ljuljala sam se. Naprijed – nazad. I pokušala udahnuti svaki trenutak. Šuštalo je lišće. Mirisali prvi proljetni pupoljci. U zraku treperila tišina poput žice gitare. Ono malo oblaka plamtilo je sunčevom vatrom, i više se nije moglo znati utapa li se nebo u vodi ili voda u nebu. Neka je ptica zagraktala, i to me prenulo iz razmišljanja. Stala je ljuljačka na trijemu. Ustala sam, zajedno s dekom kojom sam bila ogrnuta, i pošla prema izvoru zvuka. Našla sam ga, u deblu pokraj uvale na jezeru. Gnijezdo. U njemu su bila tri mala ptića koji su, kao mahniti, cvrkutali. A pokraj njih, u gnijezdu, ležala je mrtva njihova majka.
Ko dijeli ljude od životinja, ne razumije ni ljude, ni životinje. Očaj i strah u očima ptića bio je veći od ikakve tuge koju sam na ljudima ikada vidjela. A tuga je, tamo odakle smo došli, bila uvučena u svaku poru naše svakodnevnice. Skakutali su oko nje, pokušavajući je dodirnuti kljunom, ali su za to bili premaleni. Gledali su jedan u drugog, proizvodeći zvukove kao da jecaju. A ona je ležala na boku, slomljenih krila i praznog lijevog oka, ispod kojeg kao da se skorila jedna suza, jer ih je iznevjerila.
Gledala sam u taj prizor. Gledala, a onda sam se s obje ruke uhvatila za kosu, i vrisnula tako jako, da su sve ptice s okolnog drveća uzletjele, i pobjegle u dubinu šume.

*
Za tri mjeseca, ja ću umrijeti. Rekli su mi to, sad će već mjesec dana. Počelo je kao i svaka priča, slučajnim dodirom pod tušem, i kad su ga jagodice mojih prstiju srele, odmah sam znala. Izašla sam ispod tuša i stala pred ogledalo, dok su kapi vode tiho udarale o mramorne pločice. Donjim dijelom dlana obrisala sam ogledalo od pare i zagledala se u samu sebe. Oči su mi bile toliko okrugle, da se činilo kao da me iz zrcala gledaju dva puna mjeseca. A oko njih, samo blijedilo. Čak su mi i usne bile bijele, beskrvne. Već beživotne.
Izvjesno je bilo da će se uskoro desiti. Pitala sam se samo na koji tačno način. I eto, tad sam otkrila. U tome što se moje vlastito tijelo okrenulo protiv mene nije bilo ni trenutka ironije. Naprotiv, bio je to njegov način da mi pomogne da odem brzo, a dostojanstveno, a ne da me se uvijek sjećaju kao one koju su u kadi našli prerezanih vena. U tome je ipak bilo previše patetike za moj ukus.
Kad je doktor zategnuo krajeve mantila rukama i sjeo u fotelju, gurnuo naočale više na nos, i rekao da je nalaz pozitivan, ni uzdahnula nisam. Prihvatila sam svog novog sustanara kao ravnopravnog partnera koji će mi pomoći u ostvarenju mog cilja. Uzalud mi je objašnjavao kako se ne smijem predati. Uzalud su bile njegove molbe da se borim. S terapijom su prognoze jako dobre, rekao je. A ja sam previše mlada da tek tako bacim život. Naravno da nije znao da sam ja taj život već odbacila, i s njim se pozdravila kao da se opraštam s nekim, za koga sam samo mislila da mi je dobar prijatelj.
Rak je za mene bio spasenje. Oslobođenje iz ove krletke u kojoj sam živjela, smještenoj u jednom od najljepših predjela u državi Maine. Ljudi su ovdje ljeti dolazili samo da uslikaju krajolik, toliko je nestvarna bila slika koju je ovdje Bog svojim kistom nacrtao. Pet godina smo živjeli u bijeloj vili na obali jezera, udaljeni dvadeset minuta vožnje automobilom od najbližeg grada. Sjećala sam se kad je rekao da je vrijeme za selidbu na drugi kontinent, jer je prilika za njegovu karijeru bila ona, koja se dobiva samo jednom u životu. I ja nisam dvojila niti trenutka, spakovala sam život u tri kofera, pozdravila se s porodicom i svima kojima sam nešto značila, i otišla s njim deset hiljada kilometara daleko, da živim ovaj život iz snova, u kući iz snova, s čovjekom iz snova. Samo, što je za nekoga lijep san, nekom drugom je ružna noćna mora.
Samoća i izoliranost kuće godili su mojoj inspiraciji. Slike su nastajale jedna za drugom, izlagale se u raznim galerijama diljem Država, prodavale se kao lude. “Vrhunski umjetnički izričaj nastao kao plod čistog očaja”, vrištali su američki umjetnički magazini. Trudila sam se da budem sretna. Htjela sam da rodim dijete, ali ga on nije želio. Ipak, zatrudnila sam, međutim, mojoj maloj plavookoj djevojčici nije bilo suđeno da dođe na ovaj svijet. Ali, trudila sam se da budem sretna. A onda, jedno jutro, prije tri mjeseca, baš nekad nakon povratka s proslave Nove godine u New Yorku, na kojoj sam otišla leći u pola jedan jer više nisam mogla slušati njegove poslovne ideje, u korpu za veš spao mi je vjenčani prsten. I dok sam kopala po korpi, tražeći ga, ugledala sam. Otisak ruža na unutrašnjoj strani njegove svijetloplave košulje. Kragna je mirisala na vaniliju, od koje mi se povraćalo. Baš kao što je mirisao i on, već puno, puno večera, koje smo pojeli u tišini, za prevelikim trpezarijskim stolom.
I više se nisam trudila da budem sretna. Nazvala sam kuma i on mi je, nakon dvije rečenice, sve priznao. Da se potajno nadao da ću saznati, jer se više nije mogao nositi s tajnom. Pritisak je postajao prevelik, a on me voli, rekao je, skoro kao i njega. I zaslužila sam bolje od života u mjehuriću od sapunice koji bi se svakog trenutka mogao rasplinuti…
Dvadeset i dvije su joj godine i radi kao stažistica u njegovoj firmi. Sve one noći koje sam u ovom kavezu od dvjesto kvadrata prespavala sama dok je on morao završavati projekte, bio je s njom. Voli je. Samo ne zna kako da mi kaže.
Ne zna kako da mi kaže već dvije godine.
I tako se život nastavio. Čistila sam kuću. Sadila cvijeće u vrtu. Prala i peglala njegove preljubničke košulje. Kuhala mu večere koje je jeo, mirišući na vaniliju. Ali, više nisam slikala. Sve je za mene prestalo, pa čak i talent za kojeg sam bila sigurna da ću s njime umrijeti, kako sam se i rodila.
U beskrajno dugim podnevima u kojima sam se ljuljala u ljuljački na trijemu, smišljala sam plan. U kadi s lavljim nogama, jednog dana, kada budem znala kada tačno dolazi kući, prerezat ću vene. Kad stigne, bit će prekasno. Samo će krv i dalje liti niz mramorne pločice, kao što mi je srce iskrvarilo onog dana dok sam klečala na podu kupatila, prelazeći prstom po obliku usana na kragni koja je mirisala na vaniliju.
A onda, prije nego što sam stigla iznijeti svoj plan, desilo se. Moje tijelo mi je udovoljilo – rak je bio brži od mog nauma. Sve se savršeno poklopilo. Umrijet ću u tišini, bez ikakve pompe, samo ću se ugasiti. I njega ostaviti njoj, a ja otići da se napokon upoznam sa svojom plavookom djevojčicom.

*
Ne želim umrijeti, mislila sam, dok su moji jecaji odzvanjali šumom, a jezero se bojažljivo lijeskalo. Želim živjeti i gledati kako sunce zalazi. Želim slušati lišće kako šumi zagrljeno vjetrom. Želim se kupati u jezeru i osjećati hladnoću, jer to znači da sam živa. Želim slušati ljuljačku kako škripi dok se ljuljam. Naprijed – nazad. Želim slikati. Želim rađati plavooke djevojčice. Želim raširiti krila i odlepršati daleko od ove krletke u koju me stavio, da me čuva u tamnici, guši, noću pokriva svojom hladnoćom i ujutro budi pogledom punim mržnje, prema sebi jer me ne voli, i prema meni jer ga ne mogu natjerati da me voli. I tako sam ustala i zgrabila ono gnijezdo s tri ptića, zamotavši ga u svoju majicu. A život nisam spakovala u tri kofera, već u malu putnu torbu, kakva vam je dovoljna kad naredni period svog života planirate provesti u bolničkoj sobi. Bacila sam torbu na zadnje sjedište, a pored nje, u kutiju od cipela, stavila gnijezdo s ona tri ptića, koja su se primirila, kao dresirani, gledajući me svojim smeđim očima punim nade, znajući da sam im potrebna, i da su oni meni potrebni. I nisam je zatvorila, jer niko ne zaslužuje da živi u krletki. Ni ljudi, ni životinje. Sjela sam na vozačko sjedište, zakopčala pojas, koji je pritisnuo moju kvržicu za koju sam mislila da će mi donijeti oslobođenje i spas. I pritisnula sam je i prošaptala – hvala ti, ali ne ovaj put. Ne mene.
I dok sam dodavala gas, u retrovizoru, iza sebe, vidjela sam – horizont je progutao sunce. I nastupila je noć, puna zvijezda koje su mi pokazivale put.