Furaj, mala, sama sredinom

Čitam tako neki dan tekst na jednom agresivno feminističkom portalu. “Pet ženskih likova iz filma koji vrijede više od bilo kojeg superheroja”, ime mu je. I eto, od tada razmišljam koliko smo u posljednje vrijeme bombardirani člancima, tekstovima i vijestima na temu muško – ženskih odnosa, i ulozi jednih i drugih u zajednici. Pripadam generaciji žena rođenih od kraja osamdesetih do sredine devedesetih godina prošlog stoljeća. Ove generacije volim nazivati revolucionarnim. Mi smo one djevojke, ili sada već žene, odgojene da živimo u stopostotnoj nezavisnosti. Mi smo one koje su naučene da žena mora imati svoju vozačku dozvolu, diplomu i bankovni račun. Mi nemamo problem s tim da živimo same. Znamo zavrnuti utičnicu, promijeniti osigurač i ulje na autu. Nama muškarac služi kao emocionalna satisfakcija, a ne bankomat. Mi smo uspješne (buduće) hirurginje, inžinjerke, programerke. Karijeru gradimo u svim poljima nauke, sporta i umjetnosti. Za nas ne postoji “muški” posao. Postoji samo posao koji možemo obaviti, a to je – svaki. Međutim, 2018. godina je, a još se do kraja nismo izborile za svoju ravnopravnost. Naša prosječna plata još uvijek je niža od prosječne plate muškaraca. I dalje smo prisiljene brinuti o tome hoćemo li dobiti otkaz dok smo na trudničkom bolovanju. Na intervjuima za posao nas se pita hoće li nam nedostajati momak ako se zbog posla budemo morale preseliti u drugi grad (neka digne ruku samo jedan muškarac kojeg je iko ikad pitao hoće li mu nedostajati djevojka kad ode na teren i bit ću zadovoljna). U našim ugovorima, kao lakši prekršaj na radnom mjestu, navodi se dolazak na posao u kratkoj suknji. Ako zaplačemo, pokazujemo da smo slabe. Jer, muškarci ne plaču. Pokazivanje emocija je karakteristika ženskog spola. “Trčiš kao curica”, kažu. “Kako ćeš ti ikome izvaditi zub? Kliješta su veća od tvog dlana”, kažu. “Ne znaš kuhati? Kako se misliš udati?”, kažu. “Nije za tebe da ideš nadzirati izvođenje radova. Radnici će zviždati za tobom”, kažu.
Ali, da li nam zaista treba biti stalo do toga šta kažu? Da prođe još stotinu miliona godina, primitivizam će uvijek biti primitivizam, bez obzira na napredak civilizacije. Životinjski nagoni u čovjeku i dalje će biti životinjski, iako smo odavno homo sapiensi. Onaj koji ne poštuje svoju majku, neće poštovati ni tebe, iako imaš više škole i novca od njega.
Šta je zapravo pobjeda moderne žene? Upravo nezavisnost o kojoj smo na početku govorili. Ta nezavisnost nam omogućava da nas, da prostite, naprosto zaboli ono što, kao žene, anatomski nikad nećemo imati, za bilo čije mišljenje. Jer, ti komentari nam ne donose ručak na stol, niti nam stavljaju nove cipele na stopala. Oni samo pokazuju da se svijet oko nas nikada neće promijeniti. Ono što možemo mijenjati jesmo mi same. Ulagati u sebe, svoje obrazovanje, stav i karakter. Da budemo još bolje, jače i uspješnije. Ali, da nikad ne zaboravimo da je, ponekad, lijepo biti “slabiji” spol. Ponekad treba pustiti nekome da nas zaštiti. Treba pustiti nekome da uradi neke stvari za nas, iako ih možemo uraditi same. Treba pustiti da nas se razmazi. I nikada, baš nikada, ne treba generalizirati. A pogotovo ne treba uspoređivati ičiju vrijednost. Nemjerljiva je vrijednost svake moje prijateljice. Ali, isto tako, i svakog mog prijatelja. Jer, svako ljudsko biće vrijedi onoliko, kolika je vrijednost njegove ličnosti. Pet žena za jednog muškarca, ili pet muškaraca za jednu ženu, zaboravite. Svako je svoj superheroj. Treba pustiti da neko bude naš. I da mi budemo nečiji.
I, svako jutro kad se probudiš, zahvali se za ono što ti je dato. Svima onima koji su učinili da postaneš to što jesi. Sebi, majci i ocu, Bogu. I svakom onom koji je prepoznao da možeš sve, da vrijediš, i da se tobom treba ponositi.
I, furaj, mala, sama sredinom.
Pa šta bude, neka bude. 🙂

Slika: http://www.thehindu.com