Dorat
Kada zapuše vjetar, zanjišu se istovremeno sve grane crnogoričnih stabala što se, sve jedan iza drugog, penju uz Treskavicu, i zašume, kao da pokušavaju donijeti glasove davnih vremena, izgubljene uspomene i zametena sjećanja.
Tog se dana drveće smijalo; plavo nebo bilo je kristalno čisto i ogledalo se u prozorima seoskih kuća; sunce se po njemu gotovo šepurilo. Bilo je ljeto i tamo, ispod ceste, čula se vriska djece što su u ledenoj vodi Željeznice nalazila bijeg od vrućine.
Ispred kuće stajali smo očev konj Dorat i, pored njega, osmogodišnja ja. Sunčeve zrake prelijevale su se konjskom dlakom, sjajnom poput svile. Bio je mlad, vitkog tijela i uspravne glave; oči su mu sijale poput mladića koji je tek počeo istraživati život. Konj je bio očev ponos; seljani su ga u prolazu gotovo ljubomorno gledali, ispod oka, kao što gledaju mlade ljepotice tek udate u selo. Meni je bio poput kućnog ljubimca i koristila sam svaku priliku da se motam oko njega, da mu zagledam čupavi rep, gladim ga po elegantnim nogama ili se popnem na njega i čupam ga za uši. Dorat je to sve strpljivo podnosio, doduše, poprijeko me gledajući sa strane, ali bez reakcije. Redovno bih mu davala pola svoje jabuke i krišom za njega gurala u džep poneku mrkvu, kad bih pomagala majci da ih okopava. Otac bi ga za naporan rad na njivi nagrađivao kockom šećera, milujući ga po njušci, na što bi konjske tamne oči poprimile blagi izraz, gotovo kao da se smije.
I tako, tog idiličnog popodneva, izvukla sam Dorata iz štale, na seoski put što je nizbrdo vijugao između kuća. Bila sam odlučna: zajahat ću ga i s njime se spustiti niz cijelo selo; sva djeca će me ljubomorno gledati, a odrasli će napokon shvatiti kolika je snaga jedne djevojčice. Pa ona tako majušna jaše ovolikog, neosedlanog konja! Jednom nogom sam se popela na ogradu, a drugom uhvatila Dorata za vrat, i nekako se prebacila na njegova leđa. Sjedeći gore, mogla sam vidjeti beskrajne obronke planina u daljini, i sunce što je iznad njih visilo, najavljujući zalazak. Pogled je bio veličanstven i pitala sam se, što bih sve ja mogla vidjeti kad bih bila visoka kao Dorat.
Čvrsto sam uhvatila konja oko vrata i lagano ga udarila stopalom u bok.
“Điha, Dorate, đihaaa!”, viknula sam, i konj je urliknuo, pojurivši prema naprijed niz makadam. Zakotrljalo se kamenje ispod njegovih kopita i on je proklizao prema naprijed, spustivši glavu. Naglo se zaustavio, izbacivši me iz ravnoteže, i ja sam poletjela prema naprijed, udarivši o makadam licem, laktovima i koljenima. Ležala sam tako koju sekundu, dok nisam čula oca kako istrčava iz kuće, dozivajući me. Nekako sam se uspravila u sjedeći položaj, iako me sve boljelo. Koljena su mi bila zguljena i okrvavljena, puna kamenčića, pijeska i stakla iz makadamske ceste, a na čelu sam napipala kvrgu.
“Dorate, marvo jedna!”, vrisnuo je otac i pritrčao Doratu, zamahnuvši bičem kojeg je nosio u ruci. Bič je odalamio Dorata preko lijepih nogu, jednom, dvaput, tri puta; konj je vrisnuo i noge su mu klecnule. Otac ga je povukao za grivu i potjerao prema kući, a on je okrenuo glavu prema meni. Crne oči su mu sijevnule i, u jednom trenutku, kao da sam u njima mogla vidjeti suze.
Sjedivši na prljavoj cesti, dok su šumile grane borova, a sunce zalazilo nad selom, gorko sam zaplakala, što zbog zguljenih koljena, što zbog pogleda u konjskim očima; kao da sam ga izdala.
*
Kad su ušli u selo, bilo je proljeće. Gorjela je borovina Treskavice i činilo se da se čak i planina, što je ime dobila po neprestalnom podrhtavanju tokom seizmičke sezone, sada trese od straha. Izbezubljeno su meketale ovce u štalama, a tek ponikle visibabe ostale su pregažene vojničkim čizmama. Narod je bježao prema slobodnoj teritoriji Hrasnice, kolona ljudi iz sela sporo se kretala, noseći djecu, iznemogle starce i male zavežljaje stvari što su predstavljali njihov nekadašnji život. Gorjele su, uz borovinu, i naše kuće; iz sela je prema proljetnom nebu kuljao crni dim, a na vrhu seoske staze, stajao je Dorat.
Jedan vojnik prišao mu je s leđa i udario ga puškom po stražnjim nogama. Konj je zacvilio, ali nije pokleknuo. Samo je pogledao vojnika, crnih očiju plamtećih od bijesa, kao da ga prezire.
*
Majka je sjedila u fotelji kršeći ruke. Otkad je došla, nije progovorila niti riječ. A onda odjednom, samo je brzo šapnula:
“Hvala Bogu da vam je babo preselio, pa da ovo ne gleda”.
I onda je briznula u plač. Pa je počela da priča. Kako su pred njenim očima upucali Avdinog šesnaestogodišnjeg sina. I kako su mlade žene odvodili u kuću efendije Hasana. I kako je beba u kući Muharemagića plakala sve dok nije utihnula.
A onda je dodala:
“Sve sam ja to, sine, nekako podnosila. Al’ na kraju, kad su nas tovarili u kamione, imala sam ti šta vidjet’: tamo, pored jednog vojnika, stajao je Dorat! Ma kad mi srce nije prepuklo! Zamisli, osedlali su ga tako da sve mu se ono sedlo u dlaku utisnulo. Nije dosta što su nas s ognjišta potjerali, i konja su namučili!”.
Progutala sam knedlu.
“Ma hajde, majko”, rekla sam “Postoje hiljade i hiljade konja ovdje. Kako možeš znati da je to bio baš Dorat…”.
Majka je odmahnula glavom, obrisavši suze rubom šamije.
“Pogledala sam ga u oči”, rekla je “I činilo se kao da plače”.
*
Majka i otac spavaju pod širokim seoskim nebom, okupani suncem. Žubori u blizini Željeznica i sve rjeđe vrište djeca dok se u njoj kupaju. Kada zapuše vjetar, zanjišu se istovremeno sve grane crnogoričnih stabala što se, sve jedan iza drugog, penju uz Treskavicu, i zašume, kao da pokušavaju donijeti glasove davnih vremena, izgubljene uspomene i zametena sjećanja.
Ničeg više nema. Oni što su se u selo vratili, stari su i odlaze, jedno po jedno, i ne vraćaju se. I mladi odlaze, ali se ni oni ne vraćaju. Nikada. Kad dođem na mezarje, svaki put vidim da je sve veće i veće, a tišina u selu sve glasnija. Sve je odnijelo vrijeme i pitam se, zar je u ovome život prošao? I zar je moguće da na kraju ostane samo sjećanje; na miris majčine šamije i vrele pite iz rerne; na očevu blagu ruku dok se spušta na moju osmogodišnju glavu; na sestrin osmijeh, vragolast i pun života, a sakrivala ga je čim se na njenom licu pojavi, jer njen stid bio je jači od njene vatre.
I na široke livade na kojima konji spokojno pasu mašući raskošnim repovima, plešući gracioznim nogama, sjajeći svojom svilenkastom dlakom.
Gdje je danas moj Dorat? Šeta li njegov duh nekim širokim livadama i pase li najzelenije trave uz najljepše šumove borovine?
I čeka li, da se sretnem opet s majkom, babom, sestrom, i da se na njega popnem, pa da niz makadam skupa odjašemo.
U zalazak sunca…
