Dilema

Pitam se nekad da li smo normalni nas dvoje, u ovom svijetu gdje ništa nije normalno, što nam je ljubav jedini smisao oko kojeg se vrti čitav naš život?
U svijetu gdje i dalje se ratuje i djeca ginu s osmijehom na licu, gdje po tuđini hodaju prognani i bezimeni, gdje je hladno i gladuje se, prazne su škole, a pune bolnice, prazna porodilišta, pune mrtvačnice.
Šta je s nama dvoma kad odabrali smo da živimo kao da je danas možda naš zadnji dan na Zemlji, kao da je svačiji zadnji dan, kao da je zadnji dan same Zemlje?
Dal’ su realniji drugi što žive u tami i mraku prevara, udaraca i loših riječi, i govore da je sve svakako prolazno i da baš ništa više nema smisla?
Jesmo li ludi i naivni što za nas ne postoji ništa osim našeg zauvijek i što se ne pitamo koliko će zauvijek trajati i kako ćemo do njega doći; jednostavno, samo rekli smo da hoće.
Može li ljubav pokretati već stvoreni život kao što napravi novi i biti jedina nematerijalna stvar u materijalnom svijetu koja se zaista može opipati?
Ko je uopšte postavio pravila o tome kako se treba živjeti i šta je smisleno i ispravno ovdje gdje sve je pokvareno i polovno?
Pitam se nekad da li smo normalni nas dvoje, sto nam je sreća jedan zagrljaj pred spavanje i jedno oko nakon buđenja u kojem se rotira planeta kao gledana iz Svemira?
Pitam se nekad da li smo normalni samo nas dvoje.