Crvene cipelice

Automobil je kašljucao, poskakujući preko istrošene ceste. Bio je to neki stariji golf, kričavo žut, preko čijih je vrata, bespotrebno velikim bijelim slovima, pisalo TAXI, a odmah do i broj telefona. Na radiju je svirala ušima teško probavljiva narodna pjesma, dok je vozaču iz lijevog ugla usana virila cigareta. Nešto pepela rasulo bi mu se po hlačama svaki put kad bi automobil poskočio preko neke rupe.
Na zadnjoj dionici puta, koju je činila strmina od 45 stepeni, naglo je nagazio na gas i, usprkos opiranju motora, za tili čas našli smo se na čistini. Kočnice su zaškripale i oko nas se podignuo oblak prašine.
“Evo nas”, rekao je “Fino sam ti rek'o, ovo je kraj dunjaluka. Dalje nema”.
Otvorila sam vrata i na šljunak spustila desnu, pa lijevu cipelu. Dok sam izlazila, noge su mi blago zadrhtale.
Golf je napravio nagli zaokret i odjurio nizbrdo. Oblak prašine polako se spustio na zemlju i otkrio živopisni pejzaž. Kao ulje na platnu, preda mnom su se prostirali brežuljci i livade s bijelim stablima voćki; pogled je sezao daleko, do planina iza kojih će popodne zaći sunce.
Jesen je selo obojila najljepšim bojama: grimizno-crvena prelijevala se u žuto – narandžastu. Svaki put kada bi vjetar zapuhao, s drveća bi odnio kišu lišća. Činilo se da s granja pada gomila zlatnika.
Kuće su u selu stajale poput kulisa za film čije je snimanje završilo i svi glumci su otišli. Vladala je teška tišina, koju bi povremeno razbilo samo oglašavanje neke ptice ili šuštanje lišća. Rekli su mi da tu živi samo dvoje ljudi, i to do pojave prvog snijega, kada i oni stavljaju ključ u bravu i silaze u grad, da se sklone od nemilosrdne hladnoće. Ostatak kuća bio je prazan. Većina onih koji su otjerani više nisu među živima. Oni koji jesu, nikada se nisu vratili.
Šljunkovitim puteljkom, zaputila sam se prema unutrašnjosti sela. Pokraj mene, ostajali su kosturi kuća, neki od njih i iznenađujuće dobro očuvani. Poput bljeska, iza mojih očiju sijevala su sjećanja.
Odjednom, začuo se udarac sjekire o drvo. Prenuta iz sna, trznula sam se i pogledala prema lijevo. Čovjek u pedesetim godinama, preplanuo i jakih, težačkih ruku u rukavicama, cijepao je drva.
“Merhaba”, viknu, podižući desnu ruku “Kako je?”.
Iza njega, kroz majušni prozor starobosanske kuće, heklana zavjesa se pomjerila i provirilo je lice žene ispod šarene marame.
Odmahnula sam i pristojno klimnula glavom, bez riječi. Nije mi bilo do odgovaranja na suvišna pitanja.
I tako sam nastavila hodati, znajući da se put približava kraju. Ipak je to bilo sasvim malo selo. Sa svakim korakom, bol u prsima postajala je sve jača i činilo mi se da ću se ugušiti sama od sebe.
I odjednom, s desne strane, izronila je.
Lim koji je prekrivao smeđi krov, zahrđao je. Dio orunjene fasade obrastao je u gustom bršljanu. Napukla prozorska stakalca reflektirala su plavu boju, kao zaleđena u vremenu.
Ograda se prijeteći nagnula prema unutra, kao da će svakog trena leći na zemlju, izmoždena. U mojim sjećanjima i u mojim snovima, kuća je bila ogromna. Svaki put kad bih pred njom stajala, djelovalo mi je kao da joj krov dotiče samo nebo. Sada, ovdje, bila sam gotovo viša od prozora. I kao da sam postala veća od svojih sjećanja. Pogledala sam desno, niz cestu. Otamo je, laganim, umornim koracima, ispucalih ruku i čađavog lica, otac dolazio iz rudnika.
Trepnula sam, i više ga nije bilo.

*

Ujutro, kad bih ustala da idem u školu, često bih zaticala majku kako sjedi za kuhinjskim stolom. Na stolu je stajala otvorena bakrenocrvena sehara s tri ugravirane ruže. Pred majkom su bile poredane fotografije, kao da slaže mozaik. Proučavala ih je pažljivo, kao da ih nikada prije nije vidjela.
Za mene te fotografije nisu bile ništa do ostatak našeg davnog prošlog života, kojeg sam se slabo sjećala. Slike iz djetinjstva dolazile bi mi samo u snovima: stojim ispred ogromne kuće, gledajući prema nebu; iz daljine prema kući puteljkom dolazi muškarac; budim se uz zvuk žubora potoka. Na javi, u stvarnosti, nisam se sjećala gotovo ničega. Samo onog zadnjeg dana. Ali, majka o tome ništa nije znala.
Naš dom našle smo u Njemačkoj. Iako formalno neobrazovana, ali mlada i snalažljiva, majka je kroz par mjeseci naučila osnove jezika i počela raditi. Ja sam ubrzo krenula u školu i život je za mene tekao gotovo sasvim normalnim tokom, kao da moje djetinjstvo nije bilo prekinuto odlaskom s mjesta na kojem sam odrasla, hiljadu kilometara daleko, u tuđi svijet, tuđi jezik, tuđi grad, gdje su očevi mahom bili fina gospoda u odijelima, s mekanim rukama umjesto ispucalih, težačkih.
Jedino što je podsjećalo na našu prošlost, bila je zvonjava telefona. Svaki put kada bi telefon zazvonio, majka bi skočila, misleći da to zove otac. Ili bar oni koji su ga našli.
Nakon deset godina, nade više nije bilo. Ostala je samo želja. Čak ni ono svjetlo, koje bi se nakratko upalilo u njenim očima samo kada bi telefon zazvonio, više nije postojalo. Njene crne oči neprestano su izgledale kao rupa bez dna. Ipak, preda mnom nikada nije zaplakala.
Nisam htjela da s njom o tome razgovaram. Bila sam fokusirana na sadašnjost i na budućnost. Priče o prošlosti opterećavale su me i na dno stomaka stavljale mi teški kamen smrti i bola: samo sam htjela da živimo. Čovjek je neopterećen kad je mlad i ništa ne razumije. Ponajmanje teškoću postojanja.
Prolazile su godine i majka je sve više kopnila. Nakon mjeseci kašljanja i krvi koju je bezuspješno pokušavala sakriti od mene, potvrđeno nam je ono što smo već znale: bolest je izjedala iznutra poput njene tuge.
Ili je to možda bila ista stvar?

Borile smo se, kao lavica i njeno mladunče, sve dok se boriti moglo. Međutim, ubrzo je postalo izvjesno da je kraj neminovan. Isključila sam se od svijeta, oko sebe digla neprobojne bedeme i zatrpala se poslom. Mislila sam, i ovo ću pobijediti istim odbrambenim mehanizmom koji sam primjenjivala cijeli život: negiranjem.
Jednog popodneva, došla sam kući, a majka je ponovo sjedila za kuhinjskim stolom: pred njom, jedna do druge, složene slike iz sehare. Usne su joj bile modre, a bijelo lice gotovo stopljeno sa stolnjakom ispred nje.
“Šta to radiš, mama”, rekla sam ljutito “Lezi, moraš se odmarati”.
Okrenula se i pogledala me; od stare nje ostale su samo crne oči.
“Sjedi”, rekla je odlučno.
Odmahujući glavom u nevjerici zbog njenog neposluha, nestrpljivo sam izvukla stolicu i sjela prekoputa nje.
Netremice je gledala fotografije, a zatim počela:
“Dugo se sumnjalo da će doći, iako mi u to nismo vjerovali. Šaputalo se po selu i po sijelima, da će od nas sve krenuti i da će odatle početi zauzimati grad. Ipak, mi u to nismo vjerovali. Ko je to lud da naruši naš mir, upadne u naše kuće, otjera naše ljude? Ipak, zrak je neprestano treperio od napetosti. Jednostavno se osjećalo da nešto nije uredu. To jutro, ovce su neprestano meketale, uznemireno se gurkajući u torovima. Zavijanje pasa odjekivalo je selima. A kada bi ušutjeli, zavladala bi grobna tišina. Oblaci su se komešali na nebu. Sjećam se da mi se na vratu ježila koža”.
Jako se zakašljala, pokušavajući doći do daha. Progutala je knedlu i nastavila:
“U vrijeme kad je tvoj otac trebao doći s posla, postalo je jasno da nešto zaista nije uredu. Žene su nervozno izlazile ispred kuće i virile kroz prozore, gledajući niz puteljak, ali niko nije dolazio. A onda, na ulazu u selo, pojavio se Hasan. Bio je sav krvav i jedino što je uspio reći, prije nego što je izdahnuo, bilo je – Dolaze. Bježite.
U selu je nastala opća panika. Govorkalo se da je dolje, kod komšija, napravljena zasjeda, i da su sve naše muškarce iz rudnika pokupili i negdje odveli. Među njima je bio i tvoj otac.
Sjećam se, u jednu kesu strpala sam svoju ličnu kartu, malo odjeće i ovu seharu. U njoj su bile sve uspomene koje smo imali. A tebe sam obukla u vunenu haljinu koje ti je heklala nana. Na noge sam ti obukla ove crvene cipelice”.
Majka je uzela jednu od fotografija ispred sebe i okrenula je prema meni. Na slici, pored stabla jabuke, otac me držao u naručju, moje ruke oko njegovog vrata. Preko njegovih ruku, visile su nogice u bijelim štramplama i crvenim lakovanim cipelama; vezale su se oko zgloba, a na vrhu imale mašnu.
“Otac ti je kupio ove cipelice za treći rođendan. Nemam pojma kako. Znam samo da ih je to popodne donio iz grada, umotane u šareni papir. Izgledale su mi kao za neku princezu s dvora. I taj dan, kad smo bježale, obukla sam ti te cipele. Ali, u onoj trci i bezumlju, nisam ih zakopčala. I jedna od njih je spala”.
I posegnuvši mršavom rukom u seharu, majke je iz nje izvadila jednu crvenu cipelicu.
Bezglasno sam plakala. Suze su se slijevale niz moje lice, prijeteći da će zažuboriti poput onog potočića koji me ujutro budio u selu.
“Nikad sebi neću oprostiti što sam izgubila tu drugu cipelicu. To je jedino sjećanje koje mi je ostalo od njega. Jedino što me podsjeća da je zaista postojao. Ovako, osjećam se kao da je to sjećanje samo polovično. Kao da sam ga izdala”.
Praznina u majčinim očima postala je još dublja.
“Sine, ti si jedino što će od nas ostati na ovome svijetu. Kad mene više ne bude, učini ono što za života nisam smogla snage: otiđi kući. Toliko je godina prošlo, mislim da od nje više ništa nije ostalo. A ko zna, možda sada tamo i neko živi. Ali, to nije važno. Znam da se ti ničega ne sjećaš. Kad odeš tamo, imat ćeš bar jedno sjećanje. Na svoje porijeklo, na nas. I to će biti dovoljno da ostane s tobom dok živiš”.
Preko kuhinjskog stola, držale smo se za ruke.
“Čudno, zar ne”, rekla je “Od svega što smo mi izgubili, meni je najviše žao jedne dječije crvene cipele”.
I niz njeno lice, prvi put za dvadeset godina, skotrljala se samo jedna suza, za koju sam se uplašila da će, kad padne, razbiti stakleni stol ispod naših ruku.

*
Ono što majci nikad nisam rekla, jeste moje vividno sjećanje na taj trenutak. Neko je u daljini vrisnuo i začula se pucnjava. Majka je grozničavo skupljala stvari, a zatim me uzela u naručje. Na vratima se osvrnula, još jednom pogledavši unutrašnjost kuće. Prije nego što je zatvorila vrata, gledajući preko njenog ramena, u očima mi je, iz ugla sobe, sijevnula crvena boja moje cipelice.

*
Stepenice, koje su pored kuće vodile do ulaznih vrata, istruhnule su od zuba vremena. Škripale su pod mojim nogama, kao da će se svakog trenutka raspasti. Ipak, nekako sam se uz njih popela, i skrenula desno, iza kuće, gdje je stablo jabuke bacalo široku hladovinu, ostavljajući rajski prizor. Njegove krošnje, koje niko nije podrezivao, potpuno su ušle u ono što je nekad bio sprat kuće i moja mala dječija soba. Ulazna vrata bila su smiješno malena i napola istruhla od teških zima i gorućih ljeta ovog kraja. Nervozno sam oklijevala. Šta ću unutra zateći? Gnijezda insekata ili možda zmija? Hoće li biti moje crvene cipelice? Majke više nema, ali da li ću bar ja uspjeti naći smiraj?
Posegnula sam za kvakom, koja je, klimava, zazvečala, i otvorila vrata.
Unutra je bio polumrak i zrake sunca koje su probijale kroz rupe u stropu i fasadi bile su jedini izvor svjetlosti, u kojem su lebdjele čestice prašine.
Svo prizemlje bilo je polupano; pod su prekrivale krhotine stakla. Ladice su bile izvaljene iz komoda. U prevrnutoj fotelji dom su našli mravi koji su, ispod nje, u zemlji, napravili mravinjak. Prevrnuti ormar iz ugla ležao je na ostacima drugih stvari.
Polako sam prešla preko sobe, pokrivajući lice maramom da bar malo zataškam neizdrživi miris memle i raspadanja. Pod nogama su mi pucketale krhotine. Razmaknula sam ladice, polako pomjerila fotelju s pomahnitalim mravima, ali nije bilo ničega. Činilo se da je sve iskoristivo odnijeto iz kuće.
A onda sam došla do ormara koji je, sav iskrivljen, ležao na podu, poput ranjenika, i čučnula. Ispod njega, bili su ostaci slomljene vaze i neki goblen, a tamo, u dubini, ispod iskrivljenih dasaka od kojih je nekad bio napravljen, kao da je neko u njoj zakoračio, stajala je moja crvena cipelica.
Posegnula sam rukom, u koju su se zarile krhotine stakla i trunje dasaka ormara, ali nije me bilo briga. Izvukla sam cipelicu, prekrivenu prašinom i s poluodlijepljenom mašnicom, i privila je uz sebe, kao neko blago.
Izašla sam ispred kuće i iz torbe izvadila i drugu. Dok su, onako majušne, stajale na mojim skupljenim dlanovima, sjećanje je odjednom postalo cijelo.

Stojim ispred kuće i gledam u visinu, u krov koji nema kraja. Iz daljine, uz put se penje otac i trčim prema njemu, trčim brzo, dok ispod mojih nogu škripi šljunak. On širi ruke i uzima me oko struka, bacajući me u vis.

I vidim gdje krov dodiruje nebo.