Crna haljina

Junski sumrak bojio je Sarajevo u najljepše boje. Zalazeće sunce oslikavalo je izdužene sjene zgrada na sivom betonu. Vjetar se nježno poigravao granama drveća, pomjerajući ih čas tamo, čas ovamo, kao da s njima pleše. Sjedila sam na prozorskoj dasci u tankoj spavaćici, pušeći jednu cigaretu za drugom. Pepeo je padao na parket. U daljini, negdje na Pofalićima, iza malih prozorskih stakala, palila su se svjetla. Marijin Dvorom prošao je tramvaj, lijeno kloparajući. Oko njega, kao vrijedni mravi, žurili su automobili. Zazvonila je crkva; sedam sati.

Povukla sam dim cigarete i skrenula pogled sa sarajevskog sumraka na sobu. Tamo je, na zidu preko puta mene, okačena na vješalicu i zamotana u providni celofan, stajala crna haljina. Teška čipka padala je kao zavjesa. Maleni kristali svjetlucali su u polumraku sobe, dok se spuštala noć,i jedino svjetlo u sobi sada je bio vrh napola ispušene cigarete. Dok je pepeo i dalje nečujno padao na pod.
Ustala sam i u sudoperu ugasila opušak. Preko glave sam navukla tanku ljetnu haljinu i rukom prešla kroz kovrdže u kosi. Iz ogledala mi je pogled uzvratila umorna, mršava djevojka koju već dugo nisam poznavala.
Sarajevo je vrvilo od života. Park je bio prepun učenika kojima je netom počeo ljetni raspust; pili su dvolitarsko pivo i svirali gitaru, sjedeći u krugovima na travi. Studenti su u baštama pili kafe, odmarajući od spremanja ispita. Turisti u grupicama gurkali su se i slikali jedni druge fotoaparatima koji su im visili oko vrata. Gledala sam taj svijet oko sebe, sve te duše koje su živjele svoj život. Gledala sam njihove osmijehe i kako žustro razgovaraju. Pitala sam se jesu li sretni. I kad bi se njihova sreća večeras mogla staviti na vagu, bi li ijedna bila dovoljno teška da prevagne moju nesreću.
Na Baščaršiji sam ušla u jednu od radnji. Starac u bijeloj košulji i prslučiću, sa starinskim naočalama kakve je nekad nosio Davorin Popović, stajao je za pultom.
“Akšam hajrulah, hadžija Avdo”, rekla sam “Došla sam samo da provjerim narudžbu za sutra”.
Vidno zatečen što me vidi večeras, podigao je kažiprstom svoje naočale više na nos, kao da će to moj lik izmijeniti u nečiji, čija je pojava večeras u ovoj radnji bila vjerovatnija.
“Allah razula, Amina”, odgovorio je “Sve je spremno, po dogovoru. Ujutro ću složiti buket i mala Dilberovićka će doći po njega”. Zahvalila sam, a on je samo klimnuo glavom. Gledali smo se. Sekunde su se vukle sporo. Sve je znao, pa ipak, nije mi više imao šta reći.

Prošla sam pokraj Sebilja, dok su neka dječica hranila golubove. Njihov smijeh razlijevao se Baščaršijom, na kojoj su se palila svjetla, poput zvjezdica u tamnoj noći. Popela sam se strmom ulicom pokraj malih čajdžinica i izbila pored Kovača. Proučila sam Fatihu i nastavila još strmijim putem, ka utvrdi koja je stoljećima gledala kako se smjenjuju noć i dan, zime i ljeta, rat i mir, smrt i život, nesreća i sreća.
Noć se već bila potpuno spustila nad gradom i na Tabiji su se razilazili i posljednji turisti. Ti si sjedio skroz naprijed, na malom travnatom dijelu, okrenut leđima. A tamo,
ispred tebe, puklo naše Sarajevo…

Hodala sam tako sigurnim koracima, kao da na svijetu postoji samo jedan cilj. Duga ljetna haljina s roza cvjetovima vukla se po kaldrmi. A tišina je bila zaglušujuća. I čuo si me, sigurno, ali to ničim nisi odao. Ništa nije moglo poremetiti tvoje uživanje u hiljadama malih svjetala koja su sada činila ovaj grad gdje smo se, sad već u prošlom životu, upoznali.
Popela sam se na mali zidić i skupila krajeve haljine, sjedajući uz tebe po turski. Nijedan mišić na licu ti se nije trznuo da oda svjesnost moga prisustva.
“Znaš”, rekao si, gledajući i dalje pred sebe “sutra će ovdje isto ovako izaći sunce. A onda će isto tako i zaći. I proći će taj dan. I slijedeći. I svi dani nakon toga će proći. Sunce će izlaziti i zalaziti, Zemlja se okretati i mi ćemo živjeti”.
Pitala sam se uvjeravaš li ti to mene ili pak sebe. Htjela sam reći nešto, bilo šta, ali riječi su zapinjale u grlu. Topli povjetarac puhao je kroz moju kosu i tanku haljinu. A meni je bilo hladno, kao da je najhladnija decembarska noć. Bojala sam se, ako progovorim, riječi koje izađu iz mojih usta zaledit će se u zraku i ostati tu, zauvijek.
“Ne krivim te”, nastavio je “Vjerovatno bih se i ja tako isto ponio… Vjerovatno bi i meni moj otac bio najvažniji. Da je živ”.
Gutala sam knedle od suza. Bile su slane. Od njih mi se povraćalo. Ali, zaklela sam se sebi da večeras nema plakanja. Večeras nema slabosti. Večeras ću se uvjeriti da je moja odluka jedina koja postoji. I da je ispravna.
“Ja te ne krivim”, ponovio si “Ali bojim se da ćeš ti kriviti samu sebe, svakog dana koji nad Sarajevom svane i mine, sve dok ti jedan od njih ne bude zadnji”.
Voljela bih da sam ti mogla reći sve. Da ja više toliko i ne vjerujem. Da je ovaj svijet možda prolazan, ali jedini važan. Da tamo iza možda nema ničega. Ali ovdje i sada… Ovdje i sada je sve. Pa hajdemo, odavde i sada, pobjeći. I ne osvrnuti se, nikada…
Umjesto toga, nisam rekla ništa. Jer, iznenada, ispred mene više nisu bila svjetla Sarajeva, već lampa koja je gorjela iza glave moga oca u stoljetnoj kući na Alifakovcu.

“Ne postoji taj scenarij na ovom dunjaluku”, govorio je babo svojim mirnim, svetačkim glasom “u kojem ćeš se ti udati za tog ćafira”.
Majka je sjedila na sećiji, čvrsto isprepletenih šaka, i klatila se naprijed – natrag, gotovo kao poludjela.
“Lično bih te našao i zadavio golim rukama”, nastavio je, kao da vodi dokumentarni program “Nema tog ugla na svijetu koji ne bih prevrnuo da vas nađem, tebe i to kopile čiji je otac u nas gledao preko snajperskog nišana”.
“Znaš li ti u kojem dobu živimo, babo?”, upitala sam “Zar ti je išta preče od tvog djeteta?”.
“Ništa meni nije preče od moje časti i imana”, šapnuo je.
Kao u nekom bunilu, pogled mi je bio prikovan za lampu iza njega, koja mu je oko glave pravila oreol od bijelog svjetla, čineći da izgleda kao neki svetac. Možda bi mi lakše da nisam znala kako je i Lucifer jednom bio anđeo.
Njegovo lice bez mimike, gotovo kao pokriveno maskom, nije odavalo nijednu emociju.
“Ja sam ti dao život, ja ću ti ga i uzeti. Dao sam ti sve, ma i od tog ‘sve’ više! Dužna si mi i na ovom, i na onom svijetu. A ti dobro znaš – Bog će te kazniti bude li ti on preči od mene”.

I nije bio preči. Nije, a možda je trebao, razmišljala sam ove noći, naše posljednje, u kojoj su se svjetovi rušili, gorjelo je u svojim svjetlima Sarajevo, ostajale su samo kosturi zgrada, krhotine stakala, i nas dvoje, ranjenih i mrtvih, da nam tijela bace u improvizirane grobove na dva kraja grada, da nas i u smrti razdvajaju, a duše naše da se u limbu pate, ti kršten, ja nekrštena, grješni ljubavnici, i na ovom, i na onom svijetu.

“Došla sam da se od tebe oprostim”, rekla sam, hrabro “Znaš šta sam odlučila i pri tome ostajem. Mislila sam da ti toliko dugujem, da se u ovoj noći lijepo i bez ružnih primisli pozdravimo. Za onih pet godina, odrasli smo. A odrasli ljudi razmišljaju trezveno, mozgom, a ne srcem, i shvataju da od svojih razlika nikad neće sagraditi mostove”.
Ustala sam i otresla haljinu. Nisam više mogla. Htjela sam potrčati i pobjeći, nikad se više ne osvrćući za sobom, u neke druge svjetove, među neke druge ljude, čiji se očevi nisu gledali preko nišana snajpera, gdje ljubav nije raspoznavala razlike u imenima. Ipak, “zbogom” ni u ovoj noći nisam mogla prevaliti preko usta, kao da je ta formalnost što riječ nije izgovorena, davala još malo nade da nije sve gotovo, i činila bolnu istinu da će sutra zaista svanuti, manje stvarnom. Požurila sam, i gotovo došla do stepenica koje su vodile s Tabije, kad sam čula tvoj glas.
“Amina”, rekao si.
Okrenula sam se. Ustao si, i stajao tako visok, ponosit, uspravan u svoj tvojoj visini. Vjetar je mrsio tvoju kosu tamniju od noći, a plave oči svjetlucale, gotovo se potpuno uklapajući u svjetla iza tebe. I tada, prvi put nakon svih tih godina koliko smo se znali, i svih onih koje smo skupa proveli, nakon što si me onog dana zazvao na Eiffelovom mostu da mi vratiš šal koji je vjetar otpuhao, a ti ga uhvatio da ne padne u Miljacku, čula sam nešto što nikada do tada u tvom glasu nisam čula, čak ni one noći kada ste se na trijemu kuće raspravljali ti i moj otac, a majka opet kršila ruke, bojeći se da nečija glava tada ne padne… Iza tebe, puklo Sarajevo, a ja sam čula, glas ti je zadrhtao, dok si izgovarao:
“Nemoj. Molim te”.

Junsko jutro bojilo je Sarajevo u najljepše boje. Neka ptičica veselo je cvrkutala u sigurnosti grana drveća. Na Marijin Dvoru, kloparao je tramvaj. Zazvonila je crkva; sedam sati. Sjedila sam na prozorskoj dasci, dok je pepeo cigarete padao na parket. Izgledao je isto kao onaj pepeo ostao od naših stvari koje sam, iza očeve i majčine kuće na Alifakovcu, spalila.
Za nekoliko sati, ja se udajem. Na zidu visi moja vjenčanica: crna haljina. Ko je rekao da postoji život poslije smrti, taj je bio optimist. Jer, blago onome ko želi da živi poslije smrti. Ja više ne želim živjeti ni prije nje. Šta bi danas bilo, kad mene više ne bi bilo?
Otišla bih, sačuvane časti i imana. Kaznila bih čovjeka kojeg volim najviše na svijetu, a koji me odvojio od čovjeka koji je bio sav moj svijet. Kaznila bih čovjeka koji će se danas zakleti da će sa mnom biti sve dok ima svjetova. Kaznila bih i onog ko je bio spreman zbog mene se žrtvovati, da je trebalo, i na onom svijetu… A ja zbog njega, ni na ovom.
Ostatak mog života bit će ova crna haljina u kojoj ću se danas, na svom vjenčanju na Tabiji, slikati. Tu će sliku gledati moja djeca, unuci i praunuci, sve dok je ne zagube… I dok u nekoj antikvarnici ne završi u rukama potpunog stranca, koji će se čuditi – na slici, ja, mladenka u crnoj haljini. A tamo, iza mene, zauvijek naše, Sarajevo…