Čamac

Stajala sam na doku, gledajući čamac kako se približava iz daljine. Čovjek je svojim snažnim rukama pocrnjelim na suncu povlačio vesla, koja su sjekla mirnu površinu jezera poput oštrice noža. Dan je bio tmuran, tamo negdje iznad planine nebo se crnilo, tu i tamo prošarano munjom, i sve se činilo da će večeras stići nemilosrdna oluja.
“Poštovanje”, rekao je čovjek, dok je krma čamca udarala o drveno pristanište “Stiglo je pismo za sestru Bernadetu”.
“Hvala vam”, rekla sam, uzimajući kovertu “Hoćete li popiti čaj kod nas?”.
Odmahnuo je glavom, pa pokazao prema planini.
“Moram se vratiti čim prije. Večeras će biti svega”.
Klimnula sam, dok je on ponovo uzimao vesla, a čamac se okretao u suprotnom smjeru.
Zatim se okrenuo prema meni, pogledavši me sumnjičavo, s dignutom obrvom.
“Jesam li ja vas možda već negdje vidio?”, upitao je, namršteno prebirući po vlastitim mislima.
“Ne bih rekla”, odgovorila sam ravnim tonom.
Osmjehnuo se, pokazujući isprekidani niz žutih zuba.
“Čudno. Mogao bih se zakleti da sam vas već negdje vidio. Kad sam dolazio, gledajući vas iz daljine, osjećao sam se kao da sam vidio duha”.
I zaveslao je prema obali.

*
Sestra Bernadeta imala je više godina nego što bi iko mogao i pretpostaviti, a izgledala još starije. Koža lica bila joj je tvrda i izborana od godina i godina izloženosti jakom suncu. Dok je još hodala, hodala je sporo i pogrbljeno, šaka zgrčenih od artritisa uvijek priljubljenih uz noge. Ali sve se činilo da se vijek sestre Bernadete ovih dana bližio kraju. Već dva mjeseca nije ustala iz kreveta i stablo obeharalo od proljeća ove godine gledala je samo kroz prozor, tužnih očiju zamućenih mrenom. Kad sam ušla u sobu, pokušala se pridići u sjedeći položaj. Ipak, nije uspjela, te je klonula u krevet, stopivši se s bijelom posteljinom poput starog, umornog anđela.
“Ne naprežite se”, rekla sam, popravljajući pokrivač “Samo sam vam donijela pismo”.
“Ne znam što bi to moglo biti”, prošaptala je sestra slabašno “Ni ko bi meni više imao što za reći”.
Sjela sam uz njeno uzglavlje i gorko zaplakala.
Svojom staračkom rukom me pomilovala po glavi, posljednjim atomima snage.
“Idem da se sastanem s Bogom”, rekla je.
“Znam”, šapnula sam “Ali ja više neću imati nikoga”.
“Jesi li spustila krizanteme?”, upitala je.
Klimnula sam.
“Ne mogu se pomiriti da ću umrijeti, a da ne znam”, dodala je.
A ja sam pomislila, iz očiju će mi izaći more, i potopiti otok, a jezero utopiti u sebi i razliti se preko cijelog kontinenta.

*
Padala je noć, a grmljavina bila sve jača i jača. Zapalila sam vatru i sjela pred ogledalo, skinuvši veo s glave. Otkopčala sam šnalu i dugi smeđi pramenovi rasuli su se po leđima. Sve je bilo dobro preko dana, dok sam nosila svoj habit. Čak i kad bih slučajno ugledala svoj odraz negdje u prozorskom staklu, ne bi bilo toliko strašno. Ali, kad bih navečer pristigla u tišinu sobe i skinula odoru, a iz ogledala mi pogled uzvratilo njeno lice, došlo bi mi da počnem vrištati i da nikada ne prestanem.
Otvorila sam ladicu komode ispod ogledala. U njoj su bile četka za kosu i Biblija. Zavukla sam ruku ispod Biblije i izvukla staru fotografiju. Nas dvije, ležimo na travi, isprepletenih kosa tako da se ne može raspoznati koja je čija. U istim majicama, ona bijeloj, ja crnoj. Mlade, nasmijane i sretne. Žive. Bilo nam je osamnaest godina na toj slici. Bila je to jedina preostala uspomena.
Grom je odjeknuo negdje u blizini, a vatra zapucketala, dok je plamen bacao sjene na sliku od kojih me prožela jeza. Vratila sam sliku ispod Biblije, uzela krunicu i legla u krevet, šapćući molitvu. Žmirila sam, a ispred očiju su mi prolazile slike mog života, kao da mi je došao smrtni čas. Kiša je bubnjala, grmilo je, vatra je plesala u kaminu, a ja sam tonula, tonula…

*
Ne sjećam se mnogo toga iz noći kad su moji roditelji poginuli. Sjećam se samo da je isto tako bila olujna noć i da se na cesti apsolutno ništa nije vidjelo. U jednom trenutku, blijesak farova, zvuk kočnica, majčin vrisak i onda… ništa. Na zadnjem sjedištu bile smo nas dvije. Nisu nam odmah rekli. Prošlo je nekoliko dana dok u bolnicu nije pristigla majčina sestra, i prokomentarisala kako su majka i otac sad na nebu, a mi idemo živjeti na jedno lijepo mjesto, gdje ima mnogo druge djece s kojom ćemo se igrati. I tako smo došli u sirotište. Bilo je smješteno u samostanu, na malom otoku usred jezera, taman toliko velikom da na njega stanu kamene stube, crkva i mali, okrugli samostan, gdje je nas dvadesetero djece živjelo s deset časnih sestara, koje su sav svoj život posvetile brizi za siromašne i napuštene, i Bogu. Sestre su prema nama bile stroge, ali pravedne. Život se svodio na red, rad i disciplinu, i ako se to poštovalo, nije bilo problema. Sestra Bernadeta skoro da je potpuno preuzela ulogu naše majke. Čak bi noću krišom dolazila u našu sobu da nas poljubi za laku noć, što je u samostanu bilo nezamislivo.
Godine su prolazile i došlo je vrijeme da, zajedno s još nekoliko djece naših godina, krenemo u srednju školu, tamo na obali. Svakog jutra, svećenik iz sjemeništa došao bi po nas čamcem, a zatim nas vozio na drugu stranu. U međuvremenu, odrasle smo. Naizgled se ništa nije promijenilo, i dalje smo sličile onako kako samo jednojajčane blizanke mogu ličiti, i gotovo nas niko nije raspoznavao. Samo je sestra Bernadeta u svakom trenutku znala koja je od nas dvije koja, čak i ako bismo bile okrenute leđima.
Fizički smo možda bile potpuno iste, ali, kako su godine prolazile, naši različiti karakteri sve su više dolazili do izražaja. Aurorina sreća prenosila bi se na druge gdje god bi došla. Svi su je voljeli i bili očarani njenom ljepotom, iako smo izgledale potpuno isto. Ali, njena duša sijala je na sve strane, obasjavajući i grijući svijet oko sebe poput sunčevih zraka. Sjećam se, sjedila sam jednog dana ispod starog stabla pored crkve i čitala rimsku mitologiju. I tako sam naišla na priču o božici zore i jutra, koja svako jutro izlazi iz okeana i najavljuje izlazak Sunca. Tamo, iza moje knjige, vidjela sam svoju sestru kako  trči livadom s nekim djetetom iz sirotišta. Pomislila sam kako nikad niko dobio ime koje ga bolje opisuje.
Ja sam, s druge strane, sve više bila okrenuta Bogu. Sestra Bernadeta i život u samostanu djelovali su na moje svjetonazore. Svijet mi se činio opasnim i razvratnim mjestom za život, i, što sam bila starija, sve sam se više povlačila u svoj svijet knjiga i molitve. Svako jutro ustajala sam i svaku noć lijegala s mišlju kako je samo Božje djelo to što smo nas dvije uopće žive i postojimo. Naši roditelji su umrli, a nama je data druga prilika za život. I zbog toga ću se vječno osjećati dužna nebesima.
Bližio se kraj srednje škole. Moja sestra je od džeparca krišom kupovala šminku i kratke majice koje je ispod jakni krišom oblačila kad bismo išle u školu. Ali, njoj nisu trebale ni šminka ni kratke majice. Svi su je znali i svi su željeli za poklon barem jedan njen osmijeh. U to vrijeme, već sam skoro godinu dana provodila vrijeme s Franom. Fran je bio student kiparstva, skoro pri kraju fakulteta, iznimno talentovan. Njegove radove već su izlagali u lokalnoj galeriji, a kip Djevice Marije svećenici iz sjemeništa postavili su na prilazni travnjak. Fran i ja smo išli u pozorište i čitali poeziju ležeći na travi u parku. Ponekad bi me prepao sjaj u njegovim očima dok me gledao, plamtio je tolikom jačinom da sam se bojala da će izgorjeti. A ja, ja sam ljubav imala samo za svoju sestru i Boga. I činilo se da se to nikada neće promijeniti. I tako je došao kraj srednje škole. Bio je to najljepši dan te godine; sunce je visilo visoko na nebu, utapajući svoje zlatne zrake u zelenilu jezera. Labudovi su mirno plovili obalom, povremeno zagnjurivši svoje lijepe glave duboko u vodu da se osvježe. Povjetarac je nježno milovao grane drveća. Fran i ja sastali smo se tog dana na klupi uz samo pristanište, gdje smo sjedili bezbroj puta do tada. Oboje smo si imali nešto reći.
“Pa”, počeo je Fran, svečano “Htio sam da razgovaramo”.
“I ja sam htjela da razgovaramo”, dodala sam, odlučno.
“Zvali su me da nastavim studije u Europi”, rekao je “Odlazim večeras i želim da ti ideš sa mnom”.
Skoro da sam se nasmijala.
“Ne idem ja nigdje”, rekla sam “Sutra ujutro, ja ću se zarediti”.
Sve je stalo. Labudovi su prekinuli svoju plovidbu, vjetar zastao u zraku, sunce je povuklo svoje zrake k sebi, ostavljajući vodu hladno zelenom.
“Šta si rekla?”, upitao je Fran, ravnim tonom nevjerice.
Nisam ponovila.
“Prokleta bila”, prošaptao je “Ne mogu vjerovati da ćeš mi to učiniti”.
Bijes je zaplamtio u meni.
“Fran…”.
Skočio je na noge.
“Prokleta bila”, viknuo je “Nadam se da ćeš istrunuti u onom kamenu i vlazi tamo odakle si došla. Ja sam htio život s tobom, a sad samo želim da te više nema”.
“Radije bih umrla nego živjela s tobom i tvojim golim kipovima”, rekla sam hladno.
U njegovim očima, ona vatra zaplamtila je novim žarom. Isijavala je mržnja.
“Požalit ćeš ove riječi”, rekao je i otišao.

*
Te noći, sjedile smo u našoj sobici. Sestra Bernadeta donijela je moj habit, odjeću u kojoj ću provesti ostatak svoga života, koji je sada visio okačen na ekser na zidu. Aurora ga je gledala ispod oka.
“Baš je ružan”, rekla je, a njen smijeh zazvonio je otokom.
“Večeras idem na obalu”, dodala je “Bit će zabava povodom zadnjeg dana škole”.
“Kako ćeš izmaći sestrama?”, upitala sam.
“Sestre više nemaju moć nada mnom”, odgovorila je prkosno “Ja sam sada svoj čovjek”.
“Znaš da se ne slažem s time”, rekla sam.
“Ne slažem se ni ja s ovim”, pokazala je rukom na habit “Ti znaš da bih ja za tebe i umrla, ako treba. Ali, meni moj život, a tebi tvoj”.
Gledala sam je kako izvlači šminku ispod madraca i kako maže svoje lijepo lice. Iz ladice je uzela četku i prolazila njome kroz guste smeđe pramenove koji su se spuštali gotovo do struka. Otvorila je ormar i gledala u ono malo odjeće što smo imale.
“Pa tebi ovo više ništa ne treba!”, rekla je “Sad napokon mogu uzeti tvoje haljine”.
I izvadila je iz ormara ljetnu bijelu haljinu koju više nikad neću obući, još jednom zazvonivši svojim smijehom.
*
Kad je Aurora otišla, a ja ostala sama, naslonila sam se na prozor i zagledala u mirnu površinu jezera u noći. Sestra Klara, ponavljala sam u sebi. Nije samo Aurori odgovaralo ime. I meni moje pristaje. Klara, osnivačica reda klarisa, sestara koje su nas odgojile. Klara, čista i svijetla. Zauvijek ću ostati čista i svijetla. Tamo, na obali, plamtjela su svjetla. Fran je otišao. Aurora će uskoro otići. A ja ostajem zauvijek na ovom otoku, da isplaćujem dug naših života.

*
Kad se na tornju crkve oglasilo pet sati, skočila sam. Danas je taj dan, dan mog zaređenja, dan kad će sav moj život napokon imati smisao. Živjet ću u odricanju, pomažući djeci poput mene i potrebitim ljudima, i tako ostaviti svoj trag na ovome svijetu. Vani je svitalo. Sunce je izranjalo iz jezera na istoku, dok su se na nebu gasile posljednje zvijezde. Izašla sam iz samostana, onako u bijeloj spavaćici, da posljednji put prošetam do doka kao obična djevojka. Tišina svitanja treperila je u zraku. Sišla sam niz kamene stube, gledajući u čamce na doku. Tamo, pokraj jednog čamca, nešto je bijelo plutalo u vodi. Približavala sam se jezeru, dok mi je srce silazilo niz pete. Na površini, licem okrenuta prema dolje, u kovitlacu smeđe kose i bijele haljine, koja se, mokra, širila poput padobrana, plutala sam ja. Korak po korak, kao u nekom snoviđenju, prišla sam rubu drvenog pristaništa i kleknula, uhvativši samu sebe za ramena, sklanjajući kosu sa poplavljelog lica. Bila je to Aurora. Vrisnula sam, a bijeli galebovi koji su na dok slijetali kad bi čuli njen smijeh, odlepršali su ka nebu, dok je njeno tijelo božice izranjalo iz vode i najavljivalo dolazak Sunca.

*
Grom je udario i otvorila sam oči. Deset godina. Danas je deset dugih godina, pomislila sam. Nešto je opet udarilo, i ja sam shvatila, nije grom, to neko lupa na moja vrata. Skočila sam na noge i prišla vratima, otvarajući mali prorez za oči. Bila je to sestra Marija, naša najmlađa redovnica.
“Sestro Klara”, rekla je užurbano “Sestra Bernadeta vas hitno traži. Mislim da nemamo još puno vremena”.
Ne znam kako sam navukla habit ni kako sam došla do njene sobe. Bližio se kraj.
“Ostavite nas”, rekla je tiho dvjema sestrama, koje su se tužno zbile uza zid. Kad su se vrata zatvorila, prstima mi je pokazala da priđem bliže.
“Obećaj mi”, prošaptala je tiho “Obećaj mi da ćeš nastaviti svoju misiju, bez obzira na sve”.
Pogledala sam je zbunjeno. Znala je da ne postoji stvar koja može utjecati na moj odabir. Pa zašto mi je ovo govorila baš sad, na samrtnom času?
“Obećaj mi”, šapnula je, dok su joj se oči zaklapale.
“Obećavam”, glas mi je zadrhtao “Obećavam, obećavam, obećavam”.
Glava joj je klonula, a desna ruka se trznula, kao da me pokušava dohvatiti. Spustila sam pogled i vidjela; čvrsto u šaci stezala je pismo.

*
Poslije sahrane, došla sam i sjela na dok. Nebo je i dalje bilo tmurno, jezero prljavosivo. Činilo se da na svijetu više nema nigdje žive duše.
Sjela sam na neki mali balvan, ostavljen na doku umjesto klupe. U ruci sam držala pismo i razmišljala, bi li bolje bilo da ga uništim. Nikad u životu nisam osjećala toliku neizvjesnost i strah.
“Dragi Bože, olakšaj mi”, šapnula sam u vjetar.
Otvorila sam plavu kovertu i izvadila presavijeni list papira. Ispred mojih očiju, razlila su se slova, napisana dobro poznatim rukopisom, koji mi je nekad pisao stihove.

“Sestro Bernadeta,

sjedim u jednom parku u Parizu, slušam crkvena zvona i mislim na Vas. Nadam se da ste još živi, jer Vi ste jedini koji može ponijeti moj teret, nadam se, sa sobom u grob.
Prije deset godina, na klupi na kojoj smo sagradili svoj mikrosvemir, Klara mi je rekla da odlazi u redovnice. Bila je to najveća izdaja za mene, jer ona je bila jedino na svijetu što mi je preostalo. Vi znate da u sirotištu nismo dobili Bogzna kakvu ljubav, i da smo zauvijek ostali gladni pažnje. Niko me nikad nije gledao i slušao kao ona. I ja sam mislio, to je za zauvijek. A onda, tog dana, moj svijet se rasplinuo poput mjehura od sapunice. I znao sam, nikad nikome neće biti do mene stalo. A za to neko mora platiti cijenu.
Kunem se Bogom, mada znam da to od čovjeka poput mene ne znači mnogo (ipak, ne bih tu zakletvu pisao Vama, koji ste Njemu podredili sav svoj život), da sam te noći mislio da je Klara. Svako ko ih je ikada vidio složio bi se s tim da su potpuno neraspoznatljive, samo je Vama, nekako, uvijek uspijevalo za rukom da znate koja je koja. Došao sam te noći na otok, očajan. Htio sam da još jednom porazgovaram s njom i da je pokušam nagovoriti da promijeni mišljenje, a, ako u tome ne uspijem, onda da se barem kao ljudi rastanemo. A onda sam je ugledao, u bijeloj haljini koju je bezbroj puta obukla sa mnom, išla je prema doku. Pa zar buduća redovnica, neko ko će od sutra biti posvećen isključivo vjeri, u ljetnoj haljini, našminkana odlazi na obalu? Slagala me, znao sam, slagala me jer ne voli i nikad me nije voljela. Neće se ona zarediti, to je rekla samo kao izgovor da ne krene sa mnom. I tad me obuzeo bijes, u njemu sam sagorio, kao što svi umjetnici gore u emocijama koje obični ljudi ne razumiju. Htio sam samo da je uplašim, ali snaga u mojim rukama postala je prevelika, toliko sam je mrzio u tom trenutku, i stiskao sam je, stiskao, sve dok nije pala u jezero poput krpene lutke. Kad sam sutra na vijestima čuo ime djevojke čije je tijelo pronađeno, htio sam ubiti i sebe. A onda je nagon za preživljavanjem pobijedio, i ja sam to jutro otišao kako je bilo planirano prethodne večeri. Niko nikada nije saznao. Samo ja već deset godina živim u borbi sa svojim demonima, u neprestalnom balansu između grižnje savjesti i želje da živim život, na koji nemam pravo jer sam ga oduzeo drugome, i to najboljoj osobi koju sam ikada poznavao. Klara za ovo nikada ne smije saznati. Ona bi vječno krivila sebe, a to je suludo. Svi znamo da bi bez pogovora i sada legla u grob umjesto svoje sestre. I da bi za nju lakše bilo da sam nju ubio, umjesto što sam joj oduzeo ono što je najviše voljela.
Ima li oprosta za mene, sestro Bernadeta? Je li moguće iskupiti toliki grijeh? Ili za ovakve poput mene postoji samo najdublji pakao, gdje ćemo vječno gorjeti u plamenu svoga bijesa? Molite za mene, na ovom i onom svijetu. Barem Vi znate da je to ovakvima poput mene najpotrebnije.

Fran”.

*
Bio je trenutak do svitanja. Svježa humka na grobu sestre Bernadete činila je potpuni kontrast u odnosu na uredno potšišanu travu na Aurorinom grobu. Klečala sam pokraj, dok me gutala krivnja što ne mogu ispuniti obećanje koje sam dala ženi na samrti.
Tamo na doku, čekao me čamac. Moj habit je bio spremljen, čekajući neku drugu redovnicu. Spoznaja je bila jača čak i od obećanja datog ženi koja mi je bila poput majke. Moja sestra je otplatila naš dug. Otplatila ga je svojim životom. Otplatila ga je zbog moje odluke da svoj život posvetim tom otplaćivanju. Ništa više nikom nisam bila dužna, osim sebi. Sebi sam dugovala mir, i oprost, što mi je previše puta data prilika za novi život. Pa sam tako ušla u čamac, sjela i pokraj sebe spustila torbicu u kojoj su bile četka za kosu i stara fotografija, i zaveslala. Prema svim obalama svijeta, odakle su se pružala prostranstva koja su vodila u slobodu od svega, a najviše od same sebe. A na istoku, aurora je izlazila iz okeana da najavi izlazak Sunca.

Slika: inlovewithtravelling.com